Prezimena

Bonić

Po  predanju koje su prije 40 godina iznijeli neki Bonići njihovi preci su u Rakitno doselili iz Drinovaca u 18. stoljeću.  Oni su  potekli  od drinovačkih Šimića-Džamba ili Džambića. Danas u Drinovcima i okolnim selima nema Džamba ili Džambića ali Šimići žive još i danas u Drinovcima i okolnim naseljima. Postoje predanja da imaju veze sa nestalim Džambama/Džambićima. U to vrijeme na široko-briješkom području nisu zabilježeni Bonići, dok je na Kupreškom polju, u selima Suhovo, Malovan i Jurići, zabilježeno 10 obitelji Šimića koje su podrijeklom iz Gruda u Hercegovini kao i u Rami za koje se isto zna da su doselili iz Gruda.

U vrijeme biskupskog pohoda1741. godine u Rakitnu su stalno živjele obitelji Vida i Andrije Bonića, sa ukupno 12 članova. Te godine u Rakitnu je krizmana  Vida Bonić, kojoj je  kuma bila Ivana Lukačić. Tada je na krizmi zabilježen Jakov Džambić kao krizmani kum, što nam daje za pravo tvrditi da su  Bonići u Rakitnu bili prisutni sa današnjim prezimenom a ujedno da su neki koristili i njihovo ranije prezime Džambić.

Prema istom izvještaju biskupa Dragičevića Bonići su bili prisutni u Omolju na Duvanjskom polju, te Priluci kod Livna. Za vrijeme krizme u Drinovcima 16.9.1742. godine zabilježeno je troje Džambića među krizmanicima i njihovim kumovima. Godine 1768. u Drinovcima žive obitelji Katarine i Grge Džambić, dok Šimići nisu tada žabilježeni.U matičnim knjigama župe Vinjani na području Imotske krajine u prvoj polovici 19. stoljeća zabilježeno je naseljavanje Bonića gdje je upisano vjenčanje Ivana Šimića, rođenog u Drinovcima. Na osnovu ovih zapisa dalo bi se zaključit da je matica hercegovačkih Bonića selo Drinovci i njegova okolica  i da su se od tuda selili u različitim pravcima – preko Rakitna, Uskoplja, Fojnice, Žepča pa sve do bosanske Posavine. Stalno prisustvo Bonića u Rakitnu može se pratiti u matičnim knjigama župe Seonica. Tako je  godine 1822. zabilježena udaja Janje, kći Mate Bonića iz Rakitna ; te 1836. godine vjenčanje Josipa, sina Mate Bonića. Danas u Rakitnu Bonići žive u Bonića Dragi i Srednjim Poklečanima ,  a nadimci su im: Celić, Kašarović, Krečović, Udžetović, Talić, Raković, Šecini i Nurkić, a potomci su raseljeni po Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Slavoniji, Njemačkoj,  Australiji , Americi i Argentini.

Bošnjak

Zajedničko je obilježje svih Bošnjaka da su im preci doselili iz Bosne pa stoga postoji više rodova s ovim prezimenom. Bošnjaci, Hrvati u Hercegovini, nisu istog krvnog podrijetla. Jedni su ranije imali prezime Marić, i to oni starinom iz Grabove Drage (pokraj Širokog Briga ), koji su i najbrojniji. Drugi su, pak, u prošlosti nastali od Zovka, starinom iz Dragićine. Treći su nastali od Oroza, nastanjenih na Uzarićima i u Ljutom Docu (pokraj Širokog Briga), dok bi oni na području Posušja i Gorice mogli doseliti iz susjedne Imotske krajine, gdje su registrirani već 1725. godine. Na području Širokog Brijega Bošnjaci žive u više naselja (Donji i Gornji Crnač, Grabova Draga, Knešpolje, Ljuti Dolac,Uzarići), pa bi se oni zasigurno mogli iz jednog od navedenih mjesta naseliti u Rakitno. U maticama župe Rakitno spominju se od 1883.godine (rođenje Kate, kćeri Nikole Bošnjaka). Danas u Rakitnu živi samo jedna obitelj s nadimkom Austrijančović.

Böhm

Prezime Böhm je bilo novo prezime u Rakitnu. I laiku je vidljivo da to prezime nije s područja na kojima kao većinski narod žive Hrvati. U Rakitnu  je,  sve do 2017. godine svoju zasluženu mirovinu uživao Nijemac Albin Bohm. Njegova  supruga je bila od Miličevića iz Mukinja. Radeći u Munchenu “zagledala“ se u Albina, koji je zbog ljubavi, bavarske Alpe zamijenio hercegovačkim i  u Rakitnu živio sve do smrti svoje supruge. On se 2017. godine vratio u Njemačku, i u Rakitno će možda doć još po koji put – ali samo u obilazak.

Brekalo

Prema dosadašnjim istarživanjima Brekale su najvjerovatnije doselili u Rakitno iz Crnih Lokava, a daljom starinom su iz Ljubotića, općina Široki Brijeg.

U vrijeme vizitatorskih pohoda biskupa Dragičevića 1741. i 1742. godine u Rakitnu je zapisana porodica Grge Brekala sa 3 odrasla člana. Među krizmanicima tih godina u Rakitnu nije bilo Brekala. Te iste godine biskup Dragićević je zabilježio u Ljubotićima tri obitelji Brekalo: Stipanovu s 10 i dvojice Grga s 11 odnosno 6 ukućana , te u Stipanićima, općina Tomislavgrad, 8-članu obitelj Nikole Brekala. Godine 1768. Brekala nema ni u Stipanićima ni u Rakitnu, ali su kako svjedoči popis biskupa fra Marijana Bogdanovića, i dalje nazočni u Ljubotićima: 15-člana Grgina i 8-člana Antina obitelj. U susjednoj Imotskoj krajini Brekale žive u Aržanu, čuvajući predaju da su doseljenici iz Hercegovine. Brekale na posavskom području najvjerojatnije vuku korijene iz Hercegovine ili Imotske krajine. Tako je u Maticama župe Plehan 1766. godine upisano doseljenje u Poljare Ambrože Brekala i žene mu Marte rođene Domazetović “od Posušja“, a sljedeće godine u Kuljini upisani su Ante Brekalo i žena mu Pavlija rođena Bukva iz Rakitna.

U arhivu župe Seonica nađeni su prvi kronološki zapisi o Brekalama. Tako je 8.IX 1822. godine, zabilježena smrt Stipana(sina Ivana Brekala) starog godinu dana, koji je bio pokopan u Markotino groblje u Rakitnu. Slijede zapisi iz 1835. i 1844. godine: vjenčanje u Rakitnu 14.I.1844. godine Ivana, sina umrlog Petra Brekala iz Crnih Lokava, koji ženi Lucu kćer Jure Dumančića iz Rakitna. Svjedoci na vjenčanju bili su Jure Brekalo i Mate Dumančić iz Rakitna. 25. XI 1835. goodine udaje se Matija, kćer Blaža Brekala iz Crvenica, za Antu Soldića iz Rakitna. Iz gore navedenih zapisa može se zaključiti da su Brekale jedno vrijeme boravili u Rakitnu pa su ga opet napuštali te se ponovo vrćali. Danas u Rakitnu živi samo jedna obitelj Brekala.

Bulaja

Prezime Bulaja je novo prezime u Rakitnu. U matičnim knjigama župe Rakitno se upisuju  od 2011. godine. U Rakitnu - Mukinjama živi samo jedna mlada obitelj Stipe Bulaje. Isti je u Rakitno doselio iz Rame. Najveća koncentracija Bulaja je u srednjoj Bosni, okolica Travnika te u Rami.

Buntić

Danas na rakitskom podučju Buntići žive u Donjim Poklečanima, nadimak im je Dušići. Po narodnoj tradiciji doselii su iz Broćna, selo Paoča, općina Čitluk.

U Dedijerovim iztraživanjima Buntići nisu zabilježeni na rakitskom kao ni na širokobriješkom, kupreškom i ramskom području, ali jesu u Počitelju kraj Čapljine sa napomenom da su doselili „odnekle iz Broćna“. U vizitatorskom izvještaju biskupa Dragičevića i Bogdanovića oko sredine XVIII stoljeća takođe se ne spominju Buntići u Rakitnu.

Godine 1741/42. biskup fra Pavao Dragičević zabilježio je u selu Paoča dvije   12-člane obitelji Buntića: Lovrinu i Nikolinu. Godine 1768. Buntići nisu više zabilježeni u Paoči, ali fra Marijan Bogdanović je u Studencima, stara župa Veljaci, zabiježio 7-članu obitelj Tome Buntića, a u Gostuši pokraj Širokog Brijega 5-članu obitelj Grge Buntića.

U matičnoj knjizi vjenčanih u župi Seonica 30. XI. 1843. spominje se mladoženjina majka Magdalena(Manda) Mihalj, rođena Buntić iz Brotnja. Ovo je najstariji arhivski zapis o Buntićima na širem rakitskom području. U Rakitnu se Buntići spominju prvi put 1906. godine. Tada je upisano u Matici rođenih  rođenje Luce, kćeri Mate Buntić. Buntići su se reseljavali širom Hercegovine te Hrvatske. Ima ih u Međugorju,Čitluku, Mostar, Posušju, Rakitnu i Pločama.

Bušić

Matica ovog znamenitog srednjovjekovnog plemena je u  Gorici , mjestu koje je povlačenjem granične crte 1717. godine pripalo Hercegovini a susjedni Donji Vinjani Imotskoj krajini (Hrvatskoj). Najstariji , do sada poznati, pisani zapis o nekom Bušiću sa ovog područja čuva se u Franjevačkom samostanu u Makarskoj. U knjizi oblačenja franjevačkih novaka stoji, da je fra Nikola Bušić od Imotskoga obučen (primljen u franjevački red) 9.5.1661.godine. Prema popisu katoličkog pučanstva iz 1743. u Gorici je bilo jedno domaćinstvo Bušića sa 9 članova, starješina bio Toma. Sljedeći popis iz 1768. ponovo bilježi domaćinstvo Tome Bušića, ali ovaj put sa 13 članova. Ostali Bušići nisu zabilježeni jer je vjerojatno nekima od njih dosadio život pod turskim režimom, pa bi sa obiteljima prešli preko granice u obližnje Donje Vinjane, tamo živjeli ali se i vraćali u Goricu. Njihovi potomci i danas žive u ova dva susjedna, granicom razdvojena mjesta.

Gore spomenuti Toma Bušić mogao je biti rođen oko 1700. godine. Imao je tri sina : Grgu rođenog oko 1735, Marka oko 1740. i Jerku oko 1745. godine.

Tomin srednji sin Marko odselio je sa svoja tri sina (Jozo, Ante i Ivan) iz Gorice u Rakitno oko 1780. godine. O tome je, na temelju istraženih matica, pisao dr. Vlajko Palavestra. Stariji Bušići  i danas znaju za usmenu predaju o tom Marku. U  sačuvanim matičnim knjigama Bušići se počinju češće spominjati od 1821. Te godine u Rakitnu je vjenčan Martin Bušić, kome svjedoci biše Šimun Bušić i Jozo Raič, svi iz Rakitna.  Matija , kći pok. Josipa Bušića udaje se 1823. za Ivankovića iz Rakitna. Križan Bušić se javlja 1838. kao svjedok na vjenčanju Andrije Nenadića. U Rakitnu postoje dvije loze Bušića – u jednu spadaju Križanovići (Šegići) a u drugu svi zaglavički Bušići. Početkom 20. stoljeća  broj Bušića kućanstava je dosegnuo svoj vrhunac pa  počinju selidbe iz Rakitna. Jedni sele u Ameriku, drugi u Soljane, treći u Metković dočim Ante Tone Bušić sa svojom obitelji seli 1924.godine u Grabašnicu kod Srpca (u blizini Bosanske Gradiške). Odatle su  1942.godine protjerani preko Save i nastanjuju se u Novoj Gradišci, gdje većina njihovih potomaka i danas živi. Nakon Drugog svjetskog rata dio Bušića se nastanjuje na Širokom Brijegu, nekoliko ih odlazi u Australiju i povlače za sobom ostale. Poneki se danas i vraćaju. U  Rakitnu, selu Zaglavici, žive Bušići sa nadimkom Ševići i Mucavičići. Iz Rakitna su odselili Matasovići, Šušini i Bujdići. Od Jagića,  Dominikove, Mitine, Paškine i Tičine  loze u Zaglavici nema više niti jednog nasljednika. Potomaka rakitskih Bušića ima u Posušju, Mostaru, Vitini, Maglaju, Slavoniji, Zagrebu, Velikoj Gorici, Splitu, Metkoviću,  na Braču,  Njemačkoj, Americi, Kanadi, Čileu i Australiji.

Ćurdo

Ovo prezime spada u grupu novijih rakitskih prezimena. Ono nije zabilježeno niti u jednom popisu koji su rađeni u 18. stoljeću na području Hercegovine i susjedne Dalmacije. Jedino u Kongori kod Tomislavgrada  ima obitelj Mašić  sa nadimkom Ćurdo. U sačuvanim maticama župe Seonica  prvi spomen je 21.11.1825. kada je vjenčana Iva , kći pokojnog Marka Ćurde iz Rakitna. 1843.god. u Uskoplju je vjenčana Katarina , kći Tadije Milićevića i Paule rođene Ćurdić iliti Mihalj, svi doseljeni iz Rakitna.  U matici krštenih župe Rakitno 1850. godine je upisano krštenje Martina Ćurde iz Sutine.  Daljni upisi iz matičnih knjiga nude odgovor na pitanje kako je nastalo prezime Ćurdo. 1870.god. spominje se Matija Mihaljević iliti Ćurdić a njihovo dvojno prezime Mihalj – Ćurdo se upisuje sve do 1878.godine.  Od tada do danas oni se u Rakitnu upisuju kao Ćurdo. Iz ovih navoda razvidno je da su Ćurde nekad živjeli u Sutini i da su ogranak jedne od brojnih obitelji Mihalj kojih i danas ima u Dupovcima, selu koje veže uz Sutinu. Odatle su oni pred kraj 19.stoljeća došli u Poklečane gdje su danas nastanjene sve rakitske  Ćurde. U isto vrijeme je jedan Ćurdo odselio na Goricu pored Rame pa se i tu razvilo nekoliko obitelji. Službeni glasnik Kraljevine SHS  objavio je 1922.god. potjernicu za grupom od 50 vojnih obveznika iz Rakitna i među njima se spominju četvorica Ćurda.  Oni su pokazali svoj prkos i nisu se htjeli odazvat na služenje državi čiji su  sustav poistovjećivali sa istim onim  kojeg je predstavljao  žandarski zapovjednik Josip Svatoš  (zvani Cvatoš), koji je u Rakitnu i okolici do 1919. počinio najgrublja zvjerstva i ubojstva nedužnih ljudi. Danas u Poklečanima žive Ćurde s  nadimcima Peričić,  Švabić,  Krešini , Vajdić i  Zoljušić- Ćirini. Njihovih potomaka i rodbine ima u Posušju, Splitu, Rijeci,  Soljanima, Pleternici, Njemačkoj, SAD i Argentini.

Drinovac

Vrsni istraživač hercegovačkih rodova Nikola Mandić, 2012. godine u Našim ognjištima, ožujak - broj 3, započinje svoje izlaganje o Drinovcima slijedećim riječima: “Najstariji do sada nama poznati, pisani spomen o njima , nalazi se u sudskome spisu o postupku protiv Matije Vlačića Ilirika, što je vođen 19.siječnja 1563. u Stuttgartu, kojom prigodom je na sudu svjedočio Nikola Drinovac“. Ovaj isti navod prenio je Vinko Drinovac u monografiji o Rakitnu. Da je u ovom slučaju Mandić krenuo u sasvim krivom smjeru govore nam neke , svima poznate činjenice o M.Vlačiću Iliriku. Ovaj poznati protestantski teolog je rođen u Istri i najveći dio životnog i radnog vijeka proveo u Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj. Tamo je i umro. Kakve bi on veze mogao imati s nekim iz Hercegovine? Ne vjerujem da je na sud u Stuttgart bio pozvan neki Nikola Drinovac iz naših krajeva! Zar je taj bio nekakav vrhunski teolog , specijalista apologetike i dogmatike? Nije mi jasno zašto Mandić , kao iskusni istraživač nije uzeo u obzir rezultate dr. V. Palavestre? Isti je od 1976 -1984. sustavno istražio rakitske matice, i na temelju njih iznio nešto preciznije zaključke o rakitskim Drinovcima. Popis iz 1741/42. godine bilježi u Rakitnu 3 obitelji s prezimenom Drinovac (Mijina sa 7 članova, Blažova sa 7 i neke Magdalene Drinovac sa 4 člana). U periodu od 1753 – 1758. godine don Anton Ljubosović je u Rakitnu obavio krštenje i o tome ostavio pismeni trag za sljedeće Drinovce : 16.5.1753. krštena Cvita, ćer Petra Drinovca ; 26.12.1756. kršten Matija, sin Mate Drinovca; 26.2.1758. krštena Ružica , ćer Mate Drinovca. 1768. godine u Rakitnu je popisana samo obitelj Josipa Drinovca sa 11 članova. Već tada su se neki Drinovci počeli iseljavati iz Rakitna a i starješinstvo u kući je prešlo sa starijih na mlađe. Oko 1800.godine jedna obitelj seli u Slatinu kod Rame. Veliki problemi u istraživanju razvoja prezimena Drinovac nastaju u 19. stoljeću. Od 1823 – 1871. godine oni se u matičnim knjigama upisuju negdje kao Mustapić, drugdje kao Drinovac , a ima dosta slučajeva da se upisuju kao Mustapić – Drinovac. Upravo ovaj oblik dvojnog prezimena nam govori da je barem jedan dio današnjih Drinovaca od Mustapića. Evo nekoliko primjera: Ivan, sin Josipa Mustapića iz Rakitna umro 1823. godine u dobi od 3 mjeseca, pokopan u groblju Ivankovu; Lovro Mustapić iz Rakitna umro 1829. u dobi od 106 godina; Ilka kći Petra Drinovca , vjenčana 1836.; Ruža kći Petra Drinovca , vjenčana 1844. u Rakitnu. Tek 1873. godine ponovo uzimaju prezimenski oblik Drinovac (bez dodatka Mustapić),tako ga pišu sve do danas. Te godine u Rakitnu je vjenčan neki Toma Drinovac. Tko su sad ovi Mustapići i Drinovci, jesu li potomci onih iz prijašnjih popisa ili novi doseljenici iz Dalmacije, najvjerovatnije nećemo nikad saznati?! Dr. Palavestra je mišljenja da svi Drinovci potječu od Mustapića, koji su starosjedioci u mjestima oko Imotskog (Medov Dolac, Lokvičići, Proložac i Lovreć) već od 1725. godine. Ja mislim da bi se, uz detaljnije istraživanje župnih matica navedenih mjesta, te onih u Seonici i Rakitnu ova teorija mogla pokazati točnom. Daljna istraživanja bi trebala ići u ovom pravcu. Nikola Mandić je, na temelju istraživanja matica katoličkih župa Mostara i njegove okolice, pronašao podatak da su oko 1780. godine četiri brata Drinovca (Mijo, Jozo, Ivan i Jure) došli iz Rakitna u Bijelo Polje. Dvojica su ostala tu, treći otišao u Potoke kod Mostara, četvrti u Glavatičevo kod Konjica. Stari Drinovci u Rakitnu pričaju da su svi oni potomci od trojice braće Lovre, Andrije (zvanog Solar) i Ivana (zvanog Ripa). Za sve Drinovce stariji ljudi i danas koriste nadimak Barbići. Osim ovog oni imaju i novije nadimke : Solarović , Ripić, Jagasović i Martinčović. Žive u Donjim Poklečanima (zaselak Barbići). Njihovih potomaka ima u Posušju, Bresnici kod Pleternice, Iloku, Zagrebu i okolici , Petrinji, Njemačkoj i u Australiji.

Dumančić

Prvi pisani spomen o nekom Dumančiću u Rakitnu datira iz 1735.godine. Te godine je u Hercegovini obavio vizitaciju biskup don Stjepan Blašković i s njim su u pratnji bila dvojica lokalnih svećenika koji su vodili “Dnevnik vizitacije“, u kojemu je šestog kolovoza zapisano : “ biskup je u Mukinjama podijelio sakrament krizme mnoštvu skupljenoga svijeta, blagoslivljao je vodu i sol kršćanima ali i turcima koji su došli iz drugih mjesta. Po završetku svega ode u Sutinu i odsjede u kući Luke Dumančića“. U popisu iz 1741. godine ponovo se spominje Luka Dumančić (vjerojatno ista osoba kao i 1735.god.) , i njegovo domaćinstvo broji 20 članova. Još je upisana i obitelj Tome Dumančića sa 13 članova. Godinu dana kasnije , sredinom listopada 1742. biskup Dragićević , dolazeći iz Crnča , po drugi put boravi u Rakitnu i odsjeda u kući Luke Dumančića gdje je krizmao četvero djece Marka, Andriju, Tomicu i Luciju Dumančić. Dakle, u tri različita pisana dokumenta u razdoblju od 1735 – 42. god. se spominje Luka Dumančić iz Sutine. To je zasigurno bila jako cijenjena i pouzdana osoba kod koje su biskupi odsjedali u vrijeme najtežih progona Crkve i vjernika na području Hercegovine. Iz ovih navoda jasno je da je Dumančića matica bila u Sutini iz koje se jedan dio selio u obližnje  Mukinje te dalje prema Rami i Kupresu (osobito po selima Rastičevo, Zlosela i Osmanlije),  gdje su oni već sredinom 19. stoljeća postali jedan od jačih rodova.  Prema podacima iz mletačkog katastra 1725.godine je u selima Opanci i Mrnjavci kod Imotskog dodijeljeno zemljište Mati i Ivanu Dumančiću. Jesu li ovi Dumančići imali ikakve veze sa svojim prezimenjacima u Rakitnu  teško da ćemo ikad saznati – možemo samo nagađati da su se rakitski selili prema jugu ili je možda bilo obrnuto. Ako im je isto prezime ne mora značiti da su i istog krvnog podrijetla. U svakom slučaju treba ostaviti otvorenim i jednu i drugu opciju. Na našim prostorima se često događalo da su od jednog prezimena nastajala i po dva ili više sasvim drugačijih oblika (koji jako otežavaju istraživanje) pa tako imamo zanimljiv slučaj sa jednom obitelji rakitskih Dumančića. Zahvaljujući  upornosti i dugogodišnjem istraživanju gospodina Franje Ratkića sa Uzdola  riješena je zagonetka o podrijetlu prezimena Ratkić. Time je on argumentirano pobio tezu koja se o Ratkićima oblikovala prije 70 godina. Navodim samo dio izlaganja dotičnog gospodina : “ Mi Ratkići s Uzdola smo znali da vodimo porijeklo iz Rakitna i da smo mijenjali prezime ali nismo znali kako smo se točno prezivali u Rakitnu. Tragajući godinama  došao sam do saznanja da smo se prezivali Dumančić nadimkom Pavičić. Prvo je na Uzdol došao Stjepan Dumančić - Pavičić koji je za svoju obitelj uzeo prezime Ratkić. Prezime se moralo promijeniti zbog grijeha koji su napravili u Rakitnu, i  da bi izbjegli tursku osvetu kao i mnogi drugi. Prvo ognjište današnjih Ratkića nalazi se u Rakitnu kod Purina brda gdje i danas postoje zidine  mojih predaka“. Siguran sam da ovakvih slučajeva ima na stotine samo treba nastaviti sa istraživanjima i objavljivat rezultate. Zanimljiv je i slučaj Ante Dumančića Kišića, koji je 1937. god. otišao u Belgiju a kasnije se skrasio u francuskom gradiću Figeacu. Tamo danas živi nekoliko obitelji, potomaka ovog Rakićaka. U Rakitnu Dumančići žive u  Sutini, Vlašanima i Mukinjama sa ovim nadimcima  Pavičić, Bubić, Medić Šoldić, Mujić, Kišić, Lukić, Igrač, Bajić, Cicić, Luićovi.

Đerek

Zapisi o prezimenu Đerek u Rakitnu datiraju još od prvih biskupskih popisa. Navodno su dosli iz Vira kod Posušja. Danas u Rakitnu, selu Mukinje živi samo jedna starija gospođa s ovim prezimenom. Narodna tradicija Đereke  smatra najstarijim plemenom na rakitskom području, što se međutim nije moglo potvrditi na osnovu dosada istraženih izvora. No, sasvim je sigurno  da spadaju u red starijih rodova u Rakitnu budući da su odavna imali i svoje groblje - Đerekovo groblje.  U  popisu 1741/42.godine Đereci su zabilježeni samo u Čitluku( obitelj Marka i Nikole), i u Rakitnu; obitelj Jakova Đereka sa šest odraslih članova i petero djece i šestero člana obitelj Petra Đereka. U popisu biskupa Bogdanovića iz 1768.godine zabilježena je , najvjerojatnije , obitelj istog onog Petra Đereka kao i u prvom popisu, sa devetero odraslih i šestero djece, te Luke Đereka sa pet odraslih i troje djece. Te godine oni su i dalje prisutni i na  području Čitluka.  Postoje zapisi da je 1725.godine  nekom čaušu Ivanu Đereku sa 12 članova obitelji dodijeljeno 26 kanapa zemlje u Vinjanskom polju kod Imotskog. U to vrijeme Đereci su popisani i u Glavini kod Imotskog, Gornjim Vinjanima, na Megdanu i u Viru. Imajući sve ovo činjenice u vidu možemo zaključiti da su Đereci u Rakitno mogli doći s područja Čitluka ili okolice Imotskog ( tu spada i mjesto Vir) . U tim selidbama oni su stizali sve do Uskoplja i okolice Žepča gdje ih i danas ima. U matičnim knjigama župe Seonica postoji nekoliko upisa koji se tiču rakitskih Đereka. Tako se na vjenčanjima svojih sinova spominju majke  Jela Barišić rođ. Đerek i Kata Tokić, rođ. Đerek (ŽAS MV, 27. 11. 1827. i 1.11. 1838). U matičnoj knjizi umrlih 10. 09. 1822. godine upisana je smrt Ilije, sina Jakova Đereka, koji je sahranjen u Đerekovu groblju. U zadnjih sto godina u Rakitnu je uvijek bila samo jedan obitelj Đerek, ali kako sada izgleda  u bliskoj budućnosti bi se nažalost moglo dogoditi da se prezime Đerek ubroji u nestala prezimena Rakitna.

Gudelj

U razrješavanju nastanka ovog prezimena pomaže nam autor najtiskanije knjige u Hrvata “Razgovora ugodnog naroda slovinskog” fra Andrija Kačić Miošić. U njegovoj “Pismi od vitezova države imotske” čelnik senjskih uskoka Ivo Senjanin se tuži na harambašu Mitra Radića od Imotskog:

“Nitko meni već ne dodija,

što zeleni Gudelj harambaša.

Na njem bihu zelene haljine,

ter ga zato Gudeljem prozvaše"

Dvije su pretpostavke o podrijetlu roda Gudelja: “kupreška” koje je zagovornik K. Draganović i “biokovska”, koju zastupa V. Vrčić.  Andrija Kačić Miošić   ističe i još dvojicu Gudelja: “Karla alfira od Krajine” i Tomu “mlađana alfira Lučića kolunela”, koji su se iskazali junaštvom u žestokim borbama s Turcima u doba Kandijskog rata (1645 – 1669). I još jedan spomen o Gudeljima: 5. srpnja 1797. molbu austrijskom caru Franji , kojom se traži pripojenje Imotske krajine primorju, potpisala su dvojica Gudelja – već spominjani fra Šimun i hajdučki harambaša Stipan Gudelj. U spominjanom rukopisu fra Šimun Gudelj piše da su se Radići Gudelji, nakon što su se iz Vrdola spustili u Krstatice, raselili prema  Grudama, u Imotska Poljica  4 obitelji, u Grab i Podgrab 6 obitelji, te 12 obitelji u Duvno i još neka mjesta u Turskoj (tadašnja Bosna i Hercegovina). Od 1741. godine pa sve do danas  Gudelji su prisutni u selu Crvenicama. Budući su  Crvenice najbliže Rakitnu (dijeli ih greben Drinova),  i između njih je od davnina postojala jaka komunikacija, logično bi bilo da su Gudelji u Rakitno došli upravo iz tog sela. Oni se spominju u Donjoj Sutini 1865. godine. Prema predaji tu im je doselio pradjed Ilija iz Crvenica.

Ivanković

Većina Ivankovića u Rakitnu danas živi u Ivankovića Docu, te po jedna obitelj u Barbićima i u Dupovcima. To je jedno od brojnijih i starijih  plemena na rakitskoj visoravni . Zanimljivo je i to da im je prezimenski oblik od početka 18.stoljeća pa do danas ostao isti, dok se on kod većine drugih mijenjao i to po nekoliko puta.   Palavestra navodi, oslanjajući se na  usmenu predaju, da su Ivankovići došli u Rakitno  iz Pologa u Mostarskom Blatu. Navodno su tamo bila četiri brata. Jedan je ostao živit u Pologu , drugi  je došao u Rakitno, treći otišao u Bosnu a četvrti nekuda prema Kninu i Drnišu. O Ivankovićima ima jako puno pisanih tragova  pa tako Ante Ivanković piše da su duvanjski Ivankovići došli iz Buhova pokraj Širokog Briga i dalje preko Kočerina (gdje ih i danas ima) , odakle jedan dio ide prema Rakitnu a drugi u smjeru Imotskog i Duvna. Mislim da u ovoj teoriji ima dosta istine i da bi se s njom trebalo više pozabaviti u daljnjim istraživanjima. Dedijer je 1909.god.  zabilježio Ivankoviće u Pologu, Čerigaju kod Širokog Brijega,Srijetežu, Sjekosama i Donjem Hrasnu kod Hutova gdje su navodno doselili iz Dobranja u Dalmaciji. Istražujuć rakitska prezimena Palavestra   navodi da Ivankovića ima  u okolici Kupresa i da su doselili iz Rakitna, u Rami i okolici, isto starinom iz Rakitna, također su zabilježenii u Imotskoj krajini. Najstariji pismeni trag o Ivankovićima u Rakitnu datira od 4. kolovoza 1735. godine, kada je makarski biskup Stjepan Blašković, u svom pastirskom pohodu staroj Duvanjskoj župi, odsjeo i prenoćio u kući Tome Ivankovića u Rakitnu. Vjerojatno je tog istog Tomu sa njegovom 19 - članom obitelji 1741. godine zatekao i biskup  Dragičević. Na krizmi 5. studenog 1741. god krizmano je četvero dijece istoimene obitelji; Bono (Bonaventura) a kum je Križan Tokić, Ruža- kuma Ivana Bonić, Ivan-kum Križan Pudić, te Andrija- kum don Andrija Čavlinović(biskupov pratilac). Drugoga dana krizme, 6. studenog 1741.god u biskupovom izvještaju Ivankovići su zabilježeni kao kumovi: Ivana Ivanković je bila kuma Anđi Juračić  i Kati Pipunić a  Margarita Ivanković je kuma Mandi Miličević. U Sljedećem vizitatorskom izvještaju biskupa M. Bogdanovića iz 1768. godine, pored 15-ero člane obitelji Tome Ivanković, javlja se obitelj Grge Ivankovića sa devet odraslih i četvero djece. Obadvojica, Toma i Grgo su ostali u Rakitnu i mogu se smatrati rodočelnicima Ivankovića u Ivankovića Docu.

Tomina loza se širi i od nje nastaju; Levići, Marijanovi (Javruzovići, Pezići), Antini (Glišići, Mutići), Dujmovići (Kuronjići). Od Grgine loze nastaju: Korići (Šudurovići i dr.), Jozići (Joskanovići). Po podacima u  monografiji Rakitno,  koje je iznio Žarko Žac Ivanković njihova loza se može pratit sve do današnjih naraštaja. Ovdje donosim samo par navoda za Leviće - Barine. Toma je imao sina Martina koji je imao četiri sina: Barišu, Marijana, Antu i Dujma.

Bariša je imao dva sina Stipu i Antu i još šest kćeriju.

Barišin sin Stipe je imao; Ivana, Juru, Lucu, Ružu i Kaju

Stipin sin Ivan je imao; Stipicu, Nikolu,Vladu, Slavku, Ružu, Ivu, Juru, Maru, Otona Boću i Olgu.

U Rakitnu žive Ivankovići sa nadimcima: Ćubić, Glišić -Glavarović, Jajetović, Jabruzović, Josković, Lević, Pezić, Stanić, Šudurović, Jusić Tadijić,  Dodić, Šipić. Potomci rakitskih Ivankovića raseljavali su se od Slavonije, Zagreba, Njemačke do Amerike i Australije.

Jakovljević

Jakovljevići žive u zaselku Petrovići/Vrpolje i tu su prisutni već od polovice osamnestog stoljeća. Prema usmenom narodnom predanju i rodovskoj tradiciji Jakovljevića, oni su podrijetlom iz Gorice pokraj Gruda. Danas ih tamo više nema.

Postoje tri grane Jakovljevića. Jedna grana živi u zaselku Zagreblju, u Drežnici i oni potiču od starog drežanjskog roda Jurić . Novo prezime su dobili po svom pretku Jakovu. Druga grana potiče od Jakova Kopilaša iz Graca pokraj Širokog Brijega i treća grana sa goričkog područja. Preciznije datirati vrijeme dolaska Jakovljevića u Rakitno je nemoguće zbog nedostatka pisanih dokumenata.

U popisima biskupa Dragičevića iz 1741/42. godine Jakovljevići su zabilježeni; u Gracu pokraj Posušja ( 11-člana obitelj Križana Jakovljevića), u Rakitnu ( 10-člana obitelj Mate Jakovljevića), te na kupreškom i uskopaljskom području, te u okolici Banje Luke, Tesliću, posavskim selima Štrpci i Hrgovi. No, zasigurno svi oni nisu istog krvnog roda. U Rakitnu su, u mjesecu studenom 1741. godine krizmani: Marko i Josipa Jakovljević a kumovi su bili Marko Vukadinović i Luca Ivanković, a Mate Jakovljević je bio kum Petru i Boži Rajiču.

Biskup Bogdanović 1768. godine bilježi samo Jakovljeviće u Rakitnu, 13-članu obitelj Marka Jakovljevića. Na duvanjskom području i drugim župama zapadne Hercegovine kao i na području Imotske krajine njih tada nema. Daljna prisutnost Jakovljevića na rakitskom području može se utvrditi i u arhivima župe Seonice. U matičnim knjigama novo-osnovane župe Rakitno Jakovljevići se spominju od 1851.godine. Tako je u matičnu knjigu vjenčanih 24.11.1871. godine upisan Ante Jakovljević Tulić.

Danas Jakovljevići žive u zeselku Petrovići i na Podima a njihovih potomaka ima u Posušju, Zagrebu, Slavoniji, Švicarskoj, Australiji. Imaju ove nadimke: Škijić, Grebuljić, Andrić, Tulić, Kajić, Maćić, Mišković, Ilić, Dedić, Ćorić, Kusić, Bonotić, Ljiljanušić, Ljubanović.

Kolobarić

Zahvaljujuć rukopisnoj građi pod naslovom “Kronika porodice Kolobarić u Rakitnu od 1883-1983“ , koju u naslijeđe svojim potomcima ostavi Mate Kolobarić, danas imamo vjerodostojne podatke o razvoju ovog plemenitog rakitskog roda. Hvala i onima koji su kroniku savjesno vodili i očuvali te mi dozvolili da sljedeće izvadke javno obznanim. Matine navode sam usporedio sa još nekim izvorima, anketirao većinu potomaka njegove bliže i daljne rodbine i ustanovio da se u cijelosti poklapaju.

Rodočelnik rakitske loze je Martin Kolobarić , sin Ivana i Ive r.Tokić (sestra Jure Tokića Gale iz Rakitna) , rođen 1850. u Kolobarića Docu, župa Kočerin. Taj Martin je bio u najamnom odnosu s nekim begom iz Mostara te je za vrijeme hercegovačkog ustanka morao i ratovati za bega. Naslutivši da je blizu kraj turskoj vladavini odlučio je potražiti mjesto u kojem ga Turci ne bi mogli lako pronaći i mobilizirati. Izbor je pao na Rakitno, mjesto u kojem je imao ujaka i u čijoj je okolici imao idealne mogućnosti za dulji boravak.

Martin se u Rakitnu oženio i dobio tri kćeri i dva sina : Kata , Luca, Iva, Ivan i Mate.

Kći Kata se 1908. udala za Juru Miličevića Marinčića, imali tri sina. Druga kći Luca se udala 1910. za Tokića Tošića i imali dva sina. Kći Iva se udala za Luku Soldu Redžepovića , on ubrzo umro pa nisu imali djece. Kao udovica drugi put se uda za Miju Ivankovića Ćubića. Ni s njime nije imala djece.

Martinov sin Mate je umro 1917. od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu, nije bio oženjen. Drugi sin, Ivan je 1918. oženio Anicu Miličević ( kći Pavla Kuntića), imali tri sina: Mate, Jure, Jozo. Djeca, unuci i praunuci ove trojice danas žive u Posušju, Mostaru, Zagrebu i okolici, Varaždinu, Dubrovniku i u Njemačkoj. U Rakitnu živi još samo Iva Kolobarić udovica pokojnog Jure. Ona bi sa svojih 98 godina mogla biti i najstariji žitelj Rakitna.

Lucović

Sva dosadašnja istraživanja pokazuju da je ovo prezime najvjerovatnije nastalo od nadimka jedne, u 18. stoljeću jako brojne rakitske loze Pipunića. U ovom prikazu ću koristiti podatke iz matičnih knjiga župa Seonica, Rakitno i Uskoplje, kao i one iz popisa katoličkog stanovništva (1741 i 1768 god.), jer isti obiluju upisima o Pipunićima ili Pepunićima. Mislim da se radi o jednom te istom rodu samo je razlika u jednom slovu, ito samo u matičnim knjigama župe Uskoplje. O ovom starom rakitskom prezimenu dosad se malo pisalo , pa smatram korisnim u cilju rasvijetljavanju nastanka prezimena Lucović, uz pomoć danas dostupnih izvora, prvo iznijeti ono što znamo o njihovom starom prezimenu. Narodna tradicija u Rakitnu  Pipuniće smatra jednim od najstarijih rodova u tom dijelu Hercegovine, što potvrđuje i jedan događaj koji je u vrijeme svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 1706. godine zabilježio tajnik makarskog biskupa Nikole Bijankovića: “U jednoj kući u šumi,  našao je Vuka Pipunića, koji je imao 130 godina. Po brdima je našao više staraca od 80 i 90 godina, koji strogo održavaju Kristov zakon“. Dakle, jednostavnim izračunom dolazimo do zaključka da je  navedeni Pipunić bio  rođen oko 1576. godine. Današnji se Lucovići mogu s punim pravom, na osnovu pisanih dokumenata, podičiti činjenicom da su potomci jednog roda čiji kontinuitet u Rakitnu traje već 442 godine. O dugovječnosti Pipunića svjedoči još jedan zapis iz 1825 god , kada je u 106 – oj  godini života preminula Mara Pipunić iz Rakitna.

U svom popisu bosansko-hercegovačkih  katolika biskup je fra Pavao Dragićević u Rakitnu 1741/42. godine zabilježio četiri Pipunića obitelji s ukupno 41 članom. Tada su  obitelji Dujma i Mate Pipunića imale po 13 članova, dok je  Jozina imala 10 i obitelj Vida Pipunića 5 članova. Iste te godine su kao krizmani kumovi zabilježeni Luca, Josip, Jela, Stipan, Martin i Marko Pipunić.  U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rakitnu su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Pipunić: Andrijina s 12 i Antina sa 7 duša. U to vrijeme Pipunića je bilo u Viru i u imotskim Vinjanima. U franjevačkom samostanu u Fojnici je 2010 godine pronađena matična knjiga krštenih stare duvanjske župe za razdoblje 1750-1758. god.  Knjiga je pisana bosančicom,  transliteraciju je uradio mr. Anto Ivić, i u njoj pronašao zapise o šestoro krštenih rakitskih Pipunića. Na osnovu navedenih podataka može se zaključiti da su Pipunići sredinom 18. stoljeća bili najbrojnije rakitsko pleme i upravo tada jedan se dio odlučuje na selidbe prema mjestima između Uskoplja i Bugojna te u bosansku Posavinu, a drugi prema njima već poznatim mjestima u Imotskoj krajini. Sve se ovo može pratiti kroz zapise iz uskopaljskih , plehanskih kao i imotskih župnih matičnih knjiga. U rakitskim maticama dvojno prezime Pipunić Lucović prvi put je zabilježeno 1873. god. i u ovom obliku se koristilo sljedećih deset godina. Od 1882. pa do danas oni se upisuju samo u obliku Lucović. Žive u Zagradini - Sutina i imaju ove nadimke: Antić, Ikić, Većić, Nikišić, Tičić i Šekeljević. Njihovih potomaka ima od Posušja, Slavonije, Zagreba pa do daleke Kanade i Australije.

Markota

Tajnik biskupa Dragićevića je u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741. godine zabilježio Markotiće jedino u Rakitnu (tada stara župa Duvno): obitelj Ilije Markotića (u izvorniku Marcotich) s 18 i Lovre Markotića sa 7 duša, dok je u Veljacima pokraj Ljubuškog zatekao tri obitelji-Markovu i Lovrinu s po 5 i Mijinu s 4 duše, čije je prezimena u izvorniku upisano kao Marchetich (Marketić). Isti oblik prezimena tada je zabilježen i u Hamzićima (nekoć stara župa Brotnjo) gdje je živjela 9-člana obitelj Bernardina Marketića, kao i u Brišniku pokraj Duvna, gdje je zatečena 6-člana obitelj Ivana Marketića.
Tajnik biskupa Bogdanovića u svom popisu iz 1768. godine se ogriješio o Markotiće iz Rakitna, upisavši ih kao Markoviće. Dokaz za ovu grešku su činjenice da Markovića nikad nije bilo u maticama župe Rakitno,  niti da narodna tradicija na području Rakitna uopće pamti Markoviće. Ova je tvrdnja posve točna, jer je domaćin Ilija navodni Marcovich iz 1768. godine, ustvari  isti onaj Ilija Marcotich, domaćin iz popisa 1741.godine. Od 1821. slijede brojniji upisi Markota u Matičnim knjigama župa Seonica i Rakitno. Početkom 19.stoljeća Markote su počele seliti prema Brotnju : u Krehin Gradac pokraj Čitluka 1818. godine doselio je Martin Markota sa ženom Ivom Petrović iz Rakitna i petero djece. Iste je godine (1818) iz Rakitna preselio u Vionicu pokraj Čitluka, Nikola Markota sa suprugom Cvitom rođenom Dumančić iz Rakitna, s kojom je imao pet kćeri i četiri sina, i to : Jakova rođenog u Rakitnu 1816. godine, a u novom prebivalištu u Vionici rodili su se Marijan 1818., Mate 1820. i Ilija 1823. godine. Nakon oslobođenja Neretvanske krajine od Turaka 1690. godine Markote iz Rakitna doseljevaju u selo Vid pokraj Metkovića i u Rogotin gdje ih ima i danas. Iz Vida jedan dio Markota seli u Čeljevo pokraj Čapljine. Jure Markota iz Vida, rođen oko 1810. godine  doseljava u Čeljevo s trojicom sinova: Lovrom (1840), Grgom (1845) i Ivanom (1850), koji u tom selu  zasnivaju obitelj. Nakon Drugog svjetskog rata iseljavanje se nastavlja ali ovaj put u pravcu Požege, Pleternice i drugih slavonskih mjesta. Unatoč svemu, matica se u Rakitnu nije ugasila , pa Markota danas ima u Gornjoj Sutini (zaselak Perci) , u Dupovcima i Donjim Poklečanima. Njihovi nadimci su : Jurić, Grgić, Paškić, Božičić, Bećić, Marijanović, Šimičić, Zelić, Martinović, Lulković, Nikišić i Tentić.

Mihalj

Sve do 80 - ih godina prošloga stoljeća neki stariji Mihalji su bili uvjereni da njihovi preci potječu iz Mađarske. No, ja sam siguran da su  naši Mihalji sa svojim mađarskim prezimenjacima po prvi put došli u dodir tek u Prvom svjetskom ratu, kada su se rame uz rame zajedno borili u austrougarskoj vojsci. Povratkom sa fronta pojedini Mihalji podvaljuju svojima u Rakitnu teoriju da su oni svi podrijetlom iz Mađarske – samo to do tad nitko nije znao! Ovo je klasičan primjer kako se u Rakitnu moglo od šaljive priče stvoriti “rodovsku predaju“.  Na ovu priču možemo se samo dobro nasmijati.  Da bi se barem djelomično razjasnio postanak rakitskih Mihalja treba posegnuti za pisanim izvorima. Daleke 1741.godine u Rakitnu su zabilježene obitelji Luke Mialjevića sa 7  i Mate Mialjevića sa 6 članova. Iste godine u Rakitnu je krizman Jure Mialjević.  U dokumentu je prezime upisano latinskim jezikom Miaglevich , a 1768.godine  kao Mihaglevich. Hrvatski ekvivalent bi bio Mialjević odnosno Mihaljević. Tada je Mialjevića bilo  u okolici Ljubuškog te u Golinjevu i Zagoričanima kod Livna. Logično bi bilo da su u Rakitno došli iz jednog od navedenih mjesta. U drugom popisu iz 1768. godine u Rakitnu je obitelj Mate (vjerovatno onog iz prvog popisa)  ali sada sa 8 članova.   Dr.fra Robert Jolić  je pronašao  u matičnim knjigama u Seonici neke podatke o Mihaljima iz 19.stoljeća. Iste je objavio u svojoj knjizi – Život i smrt u Duvnu –  pa ću ih ovdje i navesti. 1821. godine spominje se udaja Antunije , kćeri Jakova Mihalja iz Rakitna. Dvije godine kasnije u Rakitnu se ženi Ilija Mihalj, mladenka je Tomica Barišić iz istoga sela. 1844.godine ženi se Toma, sin Ilije Mihalja. Zasigurno bi to mogao bit sin Ilije  i Tomice r. Barišić. Njihovi potomci, ako ih još ima, bi mogli pomoću ovih podataka napraviti rodoslovno stablo. U maticama je sačuvan podatak da je drugi Toma Mihalj sa svojom ženom Mandom r. Buntić iz Međugorja imao 3 sina : Ivan rođen 1825, Bože rođen 1832 i Jozo rođen 1843. Uz malo istraživanja po matičnim knjigama većina bi Mihalja mogla utvrditi imena svojih predaka do šestog ili sedmog kolina. Za kraj ovog razmatranja o Mihaljima valja navesti još jednu predaju koja bi mogla biti istinita. Ona kaže da je Mate Mihalj (onaj iz popisa 1768), imao sina Ivana zvanog Lončina. Ivan je rođen oko 1780.godine i imao je 4 sina : Martin, Lepa, Luka I Bariša. Mihalji –Bilići dolaze nešto kasnije i nastanjuju se u blizini svojih rođaka Lončinovića. Od tada do danas Mihalji su se razvili u jedno po brojnosti jačih rakitskih rodova. Žive u Poklečanima i Dupovcima, a njihovi potomci i rodbina od Posušja, Mostara, Rame, Zenice,  Splita, Zagreba,Beograda, Osijeka,Našica, Đakova, Slavonskog Broda, Soljana, Njemačke, Austrije pa do daleke Kanade, Amerike i Australije. Najveća koncentracija je oko Požege (Sulkovci, Gradac, Kutjevo, Grabarje, Kaptol, Jakšić, Pleternica).

Njihovi nadimci su: Ćukušić, Kusić, Ruškić, Kavazović, Žabić, Škević, Gabrić, Nenić, Zozić, Skokić, Ćikanović, Stolić, Judić, Šmatanović, Lepić-Cvijić,Lekić, Kajgić i Tomišić.

Mijatović

Prezime Mijatović je novo prezime u Rakitnu, javlja se u vrijeme Domovinskog rata. Podrijetlo ovog prezimena je područje Bugojna. Rodočelnik rakitskih Mijatovića je Željko Mjatović, koji je 1992.godine došao i nastanio se u Mukinjama. Njegova dva sina su se oženili domaćim curama, imaju djecu i svi žive u Rakitnu. Oni su dokaz i primjer, kao što su to prije bile na stotine naših predaka, da se i u vrijeme rata i u progonstvu može živjeti i širiti obitelj.

Miličević

Kroz minulih dvjesto osamdeset godina otkada se ovo prezime spominje u Rakitnu ono je u matičnim knjigama upisivano u dva oblika , nekad kao Miličević  a često i kao Milićević. Do sada se niti jedan jezikoslovac nije bavio pitanjem koji od ova dva oblika je ispravan dočim su bespotrebnu buku oko ovoga podizali neki “stručnjaci“ iz samo njima poznatih motiva i pobuda. Ja mislim da su obadvije varijante ovoga prezimena ispravne isto kao što je i ispravno pisati Dragičević ili Dragićević  i  Petričević ili Petrićević.  Treći, najkraći i najstariji oblik   ovog prezimena je Milić i on se relativno često javlja  kao osobno ime posebno u turskim defterima (službenim popisima) u 16. i 17. stoljeću. Kasnije je ovom imenu dodan nastavak i tako je nastalo prezime.   Miličevići/Milićevići spadaju u Zapadnoj Hercegovini u grupu najstarijih i po brojnosti najvećih katoličkih plemena. Ima ih i u Istočnoj Hercegovini, oko Trebinja i Bileće gdje se njihovo prezime piše samo u obliku Milićević i svi su pravoslavci. Nisu u krvnom srodstvu sa ovima u Zap.Hercegovini. Prvi put se Miličevići u Rakitnu spominju 1741.godine u popisu biskupa Dragičevića. Njegov tajnik je prezime zapisao u latinskom obliku Milichevich i u domaćinstvima Tadije, Mate i dvojice Ivana zatekao sveukupno pedeset i dvoje članova a u cijelom Rakitnu sa Drežnicom je tada bilo svega 513 žitelja, što znači da su oni činili 10 % ukupnog broja stanovnika a tako je i danas  u župi Poklečani oni su sa 13 % udjela u stanovništvu najjači po brojnosti a iza njih slijede Pavkovići. I ne samo u Rakitnu nego i u ostalim mjestima u koja su selili već od sredine 18.stoljeća  (Uskoplje i okolica,Trišćani, Rumboci i posebno Krančići kod Rame). Matične knjige vjenčanih uskopaljskih župa pokazuju u nekoliko primjera kako su Miličevići i nakon odseljavanja ostali vjerni svome starom zavičaju tako što su iz njega dovodili svoje buduće životne suputnice (1838.god. Ivan Milićević iz Pidriša ženi Ilku Sabljo iz Rakitna ;    Marijan Milićević iz Donje Vasti sklopio je 1845.god. brak sa Jozom Perko iz Rakitna ;    Katarina Milićević, kći Tadije doseljenog iz Rakitna, udala se 1843.god u Bistrici kod Uskoplja za Antu Perkovića čiji su roditelji doseljenici iz Rakitna). U popisu biskupa Dragičevića pripadnici ovog roda su zatečeni u Ograđeniku kod Čitluka ( mjestu gdje im je najvjerojatnije i matica) , Jasenici, Slipčićima,Kočerinu, Posuškom Gracu, Ljutom Docu i Vedašićima. Prema popisu iz 1768. god. u Rakitnu je samo obitelj Marka Miličevića jer su ostali kako pokazuju matične knjige već tada u velikom broju doseljavali u uskopaljsku dolinu ( Mate i Toma u Okolište, Filip i Jakov u Vilića Polje, Ante i Križan u Bistricu, Ivan u Pidriš te  braća Stipan i Ivan u Požetvu). Iste te godine oni su prisutni još i u Vinjanima, Gorici, Bijači i Dobriču. Desetak godina kasnije njih ima i oko Dervente. Od četiri obitelji Milićevića koji su doselili na područje Uskoplja s vremenom su nastala nova prezimena. Tako je od Filipa Milićevića nadimkom Pile, doseljenika iz Rakitna nastalo novo prezime Pilić, od Jakova Milićevića doseljenika iz Rakitna nastalo je novo prezime Bandić. Prema dostupnim podacima, potomci Milićevića iz Rakitna nastanjeni u Uskoplju još su i Milići, Tomašići, Ivandići, Erceg i Franić. Od onih koji su bili u Rastovači nastale su Landeke a od jedne grane u Broćancu nastaje prezime Širić. I iz dvadesetog stoljeća posjedujemo podatke o brojnim seobama Miličevića ali ovoga puta u obećanu zemlju Slavoniju. Tako je 1928.god. među prvima sa ovog područja u Vetovo kod Kutjeva doselio petnaestogodišnji Ante Miličević Marinčić. Tu danas živi desetak obitelji njegovih potomaka. Nakon Drugoga svjetskog rata, posebno od 1955 -70.godine. Miličevići masovno sele u Zagreb,  Soljane,  Gašince te Pleternicu gdje se oni danas ubrajaju u šest najvećih rodova po brojnosti. Danas u Hercegovini, srednjoj Bosni i Slavoniji Miličevići žive u svim mjestima koja su u ovom radu spomenuta i razvili su se u brojne ogranke. Na njih se s pravom može primijeniti ona stara izreka o Hercegovini - cijeli svijet naseliše a sebe ne raseliše. Ja bih još dodao dok je Miličevića biće i Rakitna! Osim po BiH i Hrvatskoj njih ima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Norveškoj, Americi, Argentini i Australiji. U Rakitnu žive u selima Zaglavica, Mukinje i Dupovci a njihovi nadimci su: Stočankić, Jakićović, Ivkić, Todorović, Starinović, Jelušić, Dedini, Kuntići, Žutković Stankanović, Palasović, Marinčić, Jurašović, Glavarović, Zelanović, Vrićić, Rođan, Marić, Šarušić, Zozić, Čakširić, Barbušić i Galušić.

Mitar

U Rakitnu živi samo jedna obitelj s ovim prezimenom. Željko Mitar iz Osoja kod Posušja je 1985. godine postao nastavnik u školi u Poklečanima. Oženio se od Bušića-Šegini i do danas žive u Poklečanima.

Oreč

U Rakitnu živi sam jedna obitelj Oreč, u Mukinjama i nema nadimka. Po narodnom predanju rakitski Oreči su došli iz Posuškog Graca, mjesta koje se može smatrati maticom Oreča. Iako nije obilna to nam potvrđuje i raspoloživa arhivska  građa.

Po popisima iz 1741. godine Oreči su živjeli u Posuškom Gracu, Batinu, Kupresu a jedna obitelj zabilježena je i u selu Polju kod Kreševa. U zapisima biskupa Bogdanovića iz 1768. godine Oreči i dalje obitavaju u Posuškom Gracu ali ih više nema na Kupresu, zabilježeni su još na Sarajevskom polju i u Kotor Varošu. U obadva ova biskupska popisa u Rakitnu se ne javljaju Oreči. Tek od 1824. godine u župi Seonica u matici umrlih upisana je smrt Tome, sina Jure Oreča, preminuo u Rakitnu 10.1.1824. godine; te smrt Martina Oreča, sa 106 godina, 22.3.1825. godine. U knjizi vjenčanih može se naći par vjenčanja od 1825-1841. Osoba sa ovim prezimenom ima u Tribistovu, Posušju, Slavoniji, Zagrebu i Njemačkoj.

Pavković

Gotovo svi  dosadašnji istraživači se slažu da je ovo prezime   izvedeno od osobnog imena  Pavko, koje se s vremenom mijenjalo i od njega nastajala različita prezimena kao : Paviša, Pavoš, Pauković pa i  Pavković. Pripadnike ovog prezimena osim u Hercegovini nalazimo još i u Bosni, Dalmaciji, okolici Karlovca, Lici, okolici Zagreba, Slavoniji. O Pavkovićima postoje mnogi arhivski zapisi. Među najstarijima je onaj iz  1610.godine kada se Pavkovići spominju u Poljičkoj kneževini u naselju Gornja Polja. Pavkovići iz Trnbusa poviše Omiša spominju se više puta: Jakov Pavković 1629.godine, Ivan Pavković u oporuci 1694.godine. U Slunju se 1549.godine spominju  Petar i Luka Pavković. Naravno da svi ovi Pavkovići nisu istog krvnog podrijetla ali su svi katoličkog i hrvatskog podrijetla. Postoje najmanje četiri grane Pavkovića u Hrvatskoj: hercegovačko-trogirska, poljička, ličko-ogulinska i šibenska.

Starina hercegovačkih Pavkovića je na široko-briješkom području (Mokro, Zavoznik, Pribinovići). Tako i rakitski Pavkovići, prema narodnom predanju, svoje korijene imaju u Mokrom, i iz njega su preko Izbična došli u Rakitno. U Mokrom su živjela četvorica braće.  Jedan je ostao u Mokrom, drugi otišao u Rakitno, treći u Skrobučane (Donja Rama), a četvrti se naselio u Izbičnu. Prema biskupskom popisu iz 1741/42. godine Pavkovići nisu obitavali u Rakitnu ali su zabilježeni u Pribinovićima i Dobrkovićima kod Širokog Briga. Ni u drugom popisu biskupa M. Bogdanovića 1768. god  Pavkovića nema u Rakitnu dok su na široko - briješkom području i dalje prisutni. Prve zabilješke o rakitskim Pavkovićima se mogu naći u  matičnim knjigama župe Seonica. Tu se 27.11.1826.god. kao mladenkina majka spominje Apolonija, roda Pavkovića iz Izbična a žena Nikole Šarića iz Rakitna. Ista ova Apolonija Šarić rođ. Pavković zabilježena je 26.2.1840. kao majka mladoženje Stipana Šarića , ali sada iz Pribinovića.  U matičnoj knjizi vjenčanih upisano je 22.11.1837. vjenčanje Jure, sina Petra Papković (Pavković) , koji se ženi Matijom Dumančić iz Rakitna a svjedok je drugi Jure Pavković. U nekompletnim knjigama župe Rakitno Pavkoviće se može pratiti od 1851. godine. U monografiji Rakitna je  u detalje opisano rodoslovlje rakitske loze Pavkovića, na koje današnji i budući naraštaji mogu biti ponosni i zahvalni njezinom autoru. Ja ću iz iste navesti  samo jedan mali -najznačajniji - dio ovog rodoslovlja a mlađi naraštaji neka dalje istražuju i pišu.

Rodočelnik rakitskih Pavkovića je Pere Pavković, koji je negdje oko 1820. godine s dvojicom sinova  iz Pribinovića ( općina Široki Brijeg) doselio u Rakitno. Tu mu se rađaju još dvojica sinova. Njihova imena su : Jure, Miše, drugi Jure i Jozo. Od ove četvorice se u zadnjih dvjesto godina razvilo veliko i brojno potomstvo sa slijedećim nadimcima: Svilić, Kuljić, Bilini, Šišović, Jakić, Malucanović, Biković, Begović, Veljić, Purić, Tobić, Verdić, Đurinović, Štroliković, Jozanović, Lucijić i Biciklović.

Rakitski Pavkovići danas žive u zaseocima: Pavkovići, Mukinje, Jelica i Tokići a izvan Rakitna  u Mostaru, Bugojnu,  Zagrebu , Splitu, Požegi i okolici, Đakovu, Osijeku, Njemačkoj, Americi i u Australiji.

Pejić

U Rakitnu/Sutini imamo samo jednu obitelj prezimenom Pejić. Prema predaji starih Rakićana, navodno da im je pradjed došao iz Sovića kod Gruda u Vukoja/Korita na sezonski rad (u najam) tu se oženio i ostao za stalno u Zagradini/Sutini. Godine 1743. Pejića nije bilo u Rakitnu, kao ni u okolnim krajevima Hercegovine, ali su god. 1768. zabilježeni jedino u Sovićima, tako da se Soviće može smatrati za njihovo matično naselje. Prvi put u Rakitnu su zabilježeni 1876.godine u matičnoj knjizi krštenih. Tada se krstio sin od tog doseljenika i njegove supruge Delfine, rođene Dumančić. Dakle, godina 1876. se može smatrati početkom naseljavanja Pejića u Rakitno.

Perko

Svi dosadašnji istraživači hercegovačkih rodova (Petrić, Palavestra) su zaključili da su Perci doselili u Rakitno sa širokobriješkog područja, iz sela Britvice odnosno Crnih Lokava.  U Rakitnu su 1743. godine zabilježene  obitelji Martina i Mate Perković sa po deset članova obitelji. I popis krizmanika, odnosno njihovih kumova, koje donosi biskup Dragičević u svom izvještaju iz 1741. također  spominje Perkoviće, odnosno Perke u Rakitnu. Tada je Martin Perko bio kum Ivanu i Mati Božinović(vjerovatno privremeno prisutni u Rakitnu), a Mijo Perković nekom Lovri Miličević. 18. 10. 1742. godine krizman je, kao jedino dijete iz ove obitelji, Andrija Perković a kum mu je bio Ivan Jović.
Vizitator biskup Bogdanović, godine 1768. nije zabilježio prisustvo Perkovića/Perko u Rakitnu što bi moglo značiti da još uvijek nisu bili stalno naseljeni u Rakitnu. Arhivska građa odnosno matične knjige pojedinhi okolnih župa, svjedoče prisutnost Peraka/Perkovića na području Imotske krajine. Tako je u Vinjanima zabilježen 30.12.1725. godine Luka Perković sa 12 članova obitelji. Brojni podaci o Perkama mogu se pratiti i u župi Vinjani od 1756.godine do 1818.godine, ponekad sa dvojnim prezimenom Percovich-Santar(Perković-Šantar)
Perke kao stalni stanovnici Rakitna, zabilježeni su u matičnoj knjizi župe Seonica od 1822.godine do 1842. godine. Pa je tako 2.11. 1822.godine upisano vjenčanje u Rakitnu, Mije, sina Ivana Perković iz Rakitna, 21.11. 1842.godine vjenčanje Blaža, sina pok. Ante Perko iz Rakitna. U Župi Seonica, u knjigama umrlih, osobito u vrijeme od početka kolovoza pa do kraja listopada 1839. godine, kada je po Rakitnu harala epidemija kuge zabilježeni su upisi Peraka iz Rakitna. Iz niza podataka u Matičnim knjigama vjenčanhi odnosno umrlih kao mjesto porijekla navode se Crne Lokve, Britvica.
Stanje duša novoosnovane župe Rakitno zna za Perke u Rakitnu od 1850. godine, a najstariji upis u matične knjige datira od 1869. godine. U Rakitnu žive  Perci sa nadimcima: Mladić, Jurišić, Jagić i Vitezović.
Danas su mnogi Perci kao i drugi raseljeni diljem sviejta, ima ih u Zagrebu, Varaždinu, na području Požeško-slavonske županije, u Švicarskoj i Kanadi.

Petrović

Prezime Petrović je veoma često i u ostalih slavenskih naroda pa tako i u Hrvata. To je i jedno od najraširenijih prezimena a nastalo je od osobnog imena Petar. Prema predaji, koja bi mogla biti i istinita, Petrovići potječu iz Klobuka od starog roda Vukojevića. Početkom 18.stoljeća iz Klobuka jedna obitelj Petrovića doseljava u Rakitno, druga u Mesihovinu (selo na duvanjskom polju) a treća u Mošunj kod Travnika. Vjerujem da su , barem neko vrijeme, rakitski Petrovići tražeći bolje uvjete za život, odlazili do rodbine u obližnju Mesihovinu. Neki bi gore ostali za stalno a drugi bi se vraćali.  U popisu iz 1741. godine u Rakitnu se spominju obitelji Mate Petrovića sa 7  i Marka Petrovića sa 17 članova. Iste godine je krizmano šestoro Petrovića : Marko, Ivana, Jure, Josip, Ante i Jela. Daljni razvoj ovih obitelji možemo pratiti kroz zapise iz matice krštenih duvanjske župe od 1750 – 1758. godine. U njoj se spominju  slijedeći rakitski Petrovići: 1754. kršten Bože, sin Mate Petrovića ;1756. krštena Ružica, kći Marka Petrovića ; 1756.kršten Jakov, sin Ivana Petrovića  i 1757. krštena Doma , kći Mate Petrovića. Za vrijeme drugog popisa 1768. godine u Rakitnu su zabilježene obitelji : Matina sa 17, Markova sa 27, Nikolina sa 11 i drugoga Mate sa 14 članova. I u ono malo sačuvanih matičnih knjiga iz 19.stoljeća mogu se pronaći brojni upisi Petrovića. U njima prevladavaju imena Ilija, Andrija, Ante, Jozo,Mate, Jure, Kata i Anđa. Da svi hercegovački Petrovići nisu istog krvnog podrijetla, kako se do sada mislilo, dokazuje istraživanje dr. fra Roberta Jolića. On je uvidom u matice stare župe Duvno utvrdio da je dio duvanjskih Petrovića, nastanjenih u Bukovici, nastao od starog bukovičkog roda Mijatovića, od kojih su nastala i još dva današnja duvanjska roda Klarići i Kukići. Za Petroviće u Mesihovini (danas 26 obitelji) nema sumnje da su njihovi preci bili iz Rakitna. Rakitski Petrovići su već prije 120 godina izlazili ljeti sa stokom na planinu Ljubušu (Trebiševo, Kozlo). Tako su otkrivali nova mjesta oko Rame; Dobrošu, Rumboke i Uzdol, pa su neki odlučili tu i ostati. U selu Dobroša žive Petrovići Samardžići. Prapradjed im došao iz Rakitna, bavio se izradom samara i zato se prozvali Samardžići. Većina Petrovića danas živi u Vrpolju, zaselak Petrovići, dok se jedan dio spustio na Podine, tik uz glavnu cestu. Imaju sljedeće nadimke: Kolić, Kiridžijić, Malanović, Bilić, Majorović, Madić, Mermerović, Buničini, Jelukić, Zvirčović i Mušanović. Njihovih potomaka ima u Posušju, Mostaru, Zagrebu, Đakovu, Požegi i okolici, Austriji, Njemačkoj i Australiji.

Radoš

Za sve rakitske Radoše se može sa sigurnošću potvrditi da su iz Duvna ali nisu istog krvnog podrijetla. Jedan rod je iz sela Omolja, drugi iz Seonice a treći rod iz Roškog polja. Fra Vjeko Vrčić tvrdi da je ,ovaj treći rod, „ Šitum i Radoš istog krvnog podrijetla iz Roškog polja“, dokaz za to je fra Rafo Radoš-Šitum, koji je rođen u Rakitnu 1838. godine.  Te tvrdnje se mogu naći i u knjizi V. Palavestre. Radoša je , sve do 1945. godine bilo u Poklečanima, ali oni nisu bliži rod sa Radošima u Petrovićima. Najvjerojatnije da je to bio rod Radoša zvani Šitum, čija je glavnina izselila u Soljane a jedna dio u Badnje kod Risovca ispod Čvrsnice.
U Jelici su živjeli Radoši podrijetlom iz sela Seonice koji također nisu bliži rod sa Radošima podrijetlom iz sela Omolje. Oni su 1953 odselili iz Rakitna u Pleternicu, gdje njihovi potomci i danas žive. Radoši Odžići kazuju predaju da je  Toma Radoš iz Omolja doselio u Rakitno i oženio se kćerkom Jure(zvanog Gale) Tokića u Jelici, a kasnije kao udovac oženio se udovicom Križana Jakovljevića-Čukušića i od njih potiču današnji Radoši zvani Odžić.
Godine 1741/42. i 1768. vizitatorski izvještaji nisu zabilježili Radoše u Rakitnu, ali  te iste godine 1741/42. u Omolju je zabilježeno pet obitelji Radoševića(duža inačica ovoga prezimena),Vida Radoševića(Vitus Radossevich),Tome, Petra, Nikole Radoševića. Istovremeno u Roškom Polju su zabilježene tri obitelji; Mate Radoš,Filipa i Jure.  Biskup fra Pavao Dragičević u svom popisu 1741/42. godine upisa je dvi obitelji Radoša na Livanjskom području. Najstariji zapisani spomen na Radoše u Rakitnu nalazi se u Matičnoj knjizi vjenčani u župi Seonica. 25.11 1840. godine upisana je udaja Jurke, kćeri Joze Radoša iz Poklečan. Radoše iz Vrpolja/Petrovića se može naći od 1868. godine u Župskim zapisima,dok se prema Matičnoj knjizi vjenčani u Rakitnu Radoši spominju 1870. i 1871. godine. Radoši iz Rakitna su odselili u Slavoniju, Zagreb i u Ramu je 1898. godine u selo Krančiće oselila jedna obitelj.

Danas u Rakitnu žive samo Radoši s nadimkom Odžić.

Rajič

Ovo prezime pojavljuje se u raznim oblicima; kao Raič, Rajić, Raić, Raičević i na kraju Rajič. Često u jednom selu članovi istog roda rabe različite inačice. Tu naravno ne pomaže ni činjenica da su stare matice pisane nekad bosančicom, nekad latinskim, pa i tu imamo razlika ovisno o svećeniku koji je upisivao. U matičnim knjigama župa Seonica i Rakitno do 1920. godine upisivani su kao Raič , a od tada do danas se u Rakitnu ustalio oblik Rajič.

1741. godine u Rakitnu su popisane obitelj  Bartola Raičevića sa 7 ukućana i obitelj Lovre Raičevića sa 24 ukućana. Te godine Raičevići su zabilježeni i u Drežnici, Gorancima, Omolju i Mesihovini. Sva ova mjesta su u blizini Rakitna, pa je moguće da su neke obitelji , u potrazi za boljim uvjetima života i zbog sigurnosti, često selile iz jednog u drugo od navedenih mjesta. Prema popisu iz 1768. godine u Rakitnu su bile sljedeće obitelji : Nikola Raičević sa 11 članova, Jakov Raičević sa 7 članova, Stipan Raičević sa 5 članova i Lovro Raičević sa 15 članova. Da bi rasteretili ovako brojne obitelji, pojedini odrasli članovi se odlučuju napustiti Rakitno i krenuti na “etapno seljenje“ u smjeru Risovca, Rame , Uskoplja (G.Vakuf) i do Bugojna. Matične knjige uskopaljskih župa ( od 1755 – 1883 godine), obradio je dr. Ante Škegro i u njima možemo pronaći na stotine upisa sa prezimenom Raić i Raič – oni bi najvjerojatnije mogli biti potomci rakitskih ili drežanjskih Raičevića. Druga grana seli na jug, ka Imotskom i Sinju, dok  u Rakitnu ostaju jedna ili dvije obitelji od kojih su današnj Rajiči. Trenutno ih ima 6 obitelji i svi žive u Zaglavici. Njihovih potomaka i rodbine ima u Zagrebu, Slavoniji, Njemačkoj, Švicarskoj i Kanadi.

Rezo

Prema predaji koju je 1975. iznio Ante Rezo, starac od 80 godina, njegov prapradjed Stipan Vuletić doselio je iz Crnča u Rakitno sa četiri sina. To bi moglo biti između 1815-1820. godine. Ovu priču potvrđuju upisi iz sačuvanih matičnih knjiga u kojima se Stipan spominje u slijedećim slučajevima: 2.veljače 1822. vjenčala se Anica (kći Stipana Vuletića iz Crnča) , 18.siječnja 1831. vjenčana Marta, kći Stipana Vuletića iz Rakitna,  28. listopada 1833. ženi se Ante, sin Stipana Rezića. I u daljnim upisima, sve do 1880. godine, koristilo se dvojno prezime Vuletić alias Rezić. Od tada do danas koristi se samo oblik Rezo. Već početkom 20.stoljeća Reze  u Sutini/Rakitno predstavljaju jedan od brojno jačih rodova te dolazi do njihovog raseljavanja. Jedna obitelj odlazi u Mandino Selo (Tomislavgrad) , i od njih se razvila duvanjska loza. Veliki broj je iselio za Ameriku, Kanadu i Australiju.  Po Hrvatskoj su naročito brojni po slavonskim mjestima od Osijeka do Požege, te u gradu Zagrebu i okolici. U Rakitnu, selu Vlašani danas žive Reze sa nadimcima: Ikešić, Antukić, Blažović, Šimkanović, Aleksić, Paškić – a u Zagradini : Valičić, Perasović, Jozikić, Jukić, Agić, Jurtić, Indić, Vićalović, Vraničić, Bikić.

Romić

Nijedno hercegovačko prezime nije izazvalo toliki interes kod istraživača i šireg kruga čitatelja kao što je to bio slučaj sa prezimenom Romić. O njemu su pisali Dedijer, Džaja, Draganović, Palavestra , i u zadnje vrijeme o Romićima još pišu Jolić, Karaula, Ivić i Ivanković. Najveći doprinos u rasvijetljavanju enigme zvane Romić dali su Palavestra i Jolić. Njih dvojica su se koristili znanstvenim istraživanjem pisanih dokumenata (crkvenih matica i knjiga iz matičnih ureda), ali na konačnom rješenju ovog problema trebat će poraditi sljedeće generacije istraživača. Svatko od nas, mladih i starih potomaka određenog roda, snosi krivnju za nemaran i često podcjenjivački odnos prema ostavštini naših pređa. Pobacali smo i popalili slike, narodne nošnje i pokoji stariji dokument pa se čudimo da su nam razni krivotvoritelji pisali kad nam se rodio pradid ili did i koje su vjere bili. Bogu fala, zadnjih 20 godina smo se počeli buditi pa nešto i zapisivati. Budući da sam sa jednim dijelom rakitskih Romića rodbinski vezan, a i sa svima ostalima sam proveo petnaest najljepših godina svoga života, veliko mi je zadovoljstvo staviti na papir ono što sam čuo od nekih starih i umnih pripadnika ovog poznatog plemena. Ipak ću prvo predstaviti rezultate dosadašnjih znanstvenih istraživanja i na kraju nešto od predaje. Prvi pisani spomen  o nekom Romiću (čuva se u Zadru), datira s kraja 17.stoljeća. Na popisu iz mletačkog katastra bio je i jedan Romić , koji je izbjegao iz Hercegovine i pripadao je banderiji harambaše Grgura Cvitkovića pristiglog iz Hercegovine. Mletačke vlasti su odredile 1697. da naseljeni Poljičani i prebjezi iz Rakitna i Hercegovine obrađuju zemlje na granici. U okolici Trilja zbog prenapučenosti prebjezima, nastajali su sporovi jer dodijeljena zemlja nije mogla zadovoljiti veliki broj novih obitelji. U rješavanju jednog spora spominje se harambaša Romić, vjerojatno iz rakitskih Poklečana. Godine 1709. u Sinjskoj krajini je više popisanih Romića. Ti Romići su mogli biti s duvanjskog (odatle su i rakitski Romići) ili livanjskog područja, jer su tu zabilježeni i u kasnijim popisima. Problemi oko prezimena Romić nastaju 1741.godine. Te godine u Rakitnu su krizmani Josipa Romić i Andrija Vukadinović, a u popisu je zabilježena obitelj Mate Vukadinovića sa 8 članova. Kao kumovi, na toj krizmi se spominju Marko, Jure i Ante Vukadinović. Kako sada objasniti da se u jednom mjestu, samo jedna maloljetna osoba preziva Romić a svi ostali Vukadinović? Svi istraživači su složni da je od starog duvanjskog prezimena Vukadin ( dulji oblik Vukadinović), nastalo novo prezime Romić. U to doba Vukadinovića je bilo 5 obitelji u Omolju, selu koje je kao i Rakitno, bilo dio stare duvanjske župe. U maticama župa Seonica postoji bezbroj zapisa o još nekim dvojnim prezimenima, koja su nastala od Vukadina.Upravo u Omolju su nastali Vukadin – Perviz i Vukadin –Pokrajčić. U Kongori se dugo koristilo Vukadin- Tadić i Vukadin- Romić. Ovakav  dvojni oblik prezimena Vukadin Romić koristio se u matičnim knjigama u Rakitnu sve do 1875. god., a u evidencijama vojnih obveznika sve do pred Prvi svjetski rat. Ovu činjenicu priopćio mi je pokojni Šimun Romić 1995.godine. Njemu je njegov otac Ante pričao da su 1914. svi Romići –vojni obveznici- dobivali pozive na prezime Vukadin (-ović). Kroz cijelo 19.stoljeće Romići su se u Rakitnu upisivali negdje kao Vukadin a drugdje kao Romić ili sa dvojnim prezimenom Vukadin – Romić. U zapisima iz 1768. piše kako je biskup fra Marijan Bogdanović  18. lipnja  stigao iz Crnča u duvanjsku župu  u selo Rakitno gdje ga je pobožni katolik Grgo Romić primio u svoju pojatu. Obitelj toga Grge imala je  14 članova.  Godine 1768.  Vukadinovića obitelji je bilo još i u Borčanima – Lovre (9), u Seonici – Jure (11), Petra (5), Mije (15), Petra (6) i Matije (8 članova), u Letki - Stipana (11). Evo još par navoda o Romićima iliti Vukadinima iz matičnih knjiga. 1821. god. Luka Vukadin iz Rakitna ženi Matiju Knezović iz Kaura (Imotski), kum Grgo Nenadić iz Rakitna. Godinu dana kasnije Petar (sin Ivana) Vukadin Romića iz Rakitna ženi Mariju (kći Josipa) Radoš iz Duvna. Godine 1844. umrli su Ruža (žena) i Marijan(sin) Didaka Romića iz Rakitna. Dakle, zbog korištenja 2 prezimenska oblika  u razdoblju od 1741 – 1875 godine nastala je teškoća u praćenju ovog duvanjsko – rakitskog plemena. Zasada nemamo nikakvih dokaza da su rakitski i metkovski Romići istog krvnog podrijetla. Da rakitski Romići nemaju nikakve veze sa pravoslavljem pokazuje i činjenica da su u zadnjih 130 godina petorica Romića postali katolički svećenici a ne bradati patrijarsi! Danas Romići žive u Srednjim Poklečanima (Zanići, Bunjić Šušić) i u Zaglavici (Blažović, Rapić, Stojkić, Nikišić, Macanović i Čiputović). Prije 60 godina iz Rakitna su odselili Šibonjić – Virkić, Petričević, Rorić, Lasičić , Mamutušić. Ima ih u Zagrebu i okolici, Požegi, Dubrovniku, Antinu, Austriji, Njemačkoj, Kanadi, Americi i u Australiji.

Sabljo

Da bismo razjasnili podrijetlo i postanak ovog prezimena prvo moramo iznijeti nekoliko činjenica o njihovom starom prezimenskom obliku, a ono je glasilo Sabljić. Postojbina Sabljića je u selu Buhovu kod Širokog Brijega,  odakle su se oni kroz minula stoljeća raseljavali u mnoga mjesta. Prema popisu Hrvata katolika iz 1743. Sabljići su zatečeni u Buhovu (tri domaćinstva), Jarama (jedno domaćinstvo) i u selu Vinica u župi Duvno (jedno domaćinstvo). Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. Sabljići su zatečeni u Buhovu (4 obitelji), Jarama (1 obitelj), Kočerinu (1 obitelj), Ljubotićima (2 obitelji) i Žeravcu kod Dervente (1 obitelj). Sabljići iz Ljubotića su nakon 1768.godine selili u Imotsku i Sinjsku krajinu dok su se Sabljići na Kočerinu razvili  u dosta snažnu i brojnu obiteljsku lozu. Početkom 19.stoljeća s Kočerina u Rakitno dolazi jedan Sabljić, tu zasniva obitelj,  i njegovi potomci sa nešto izmijenjenim prezimenskim oblikom (Sabljo)  ostaju trajno živjeti u Rakitnu. Rodočelnik  Sabalja sa nadimcima Mašići, Šimunovi, Zovkušići, Musići i Ivišići je Mijo Sabljo. On je, oko 1820-25 godine, sa svojom ženom Paolom r. Soldo imao sinove Matu, Šimuna i Ivana. U matici vjenčanih župe Seonica pronašao sam podatak da je 1829.godine u Rakitnu vjenčan Jakov Sabljić (sin Ivana Sabljića i Antonije r. Kožul iz Mamića). Mladenka je bila Doma Galić iz Crnih Lokava. Ja mislim da bi Jakov mogao biti brat ili rođak gore navedenog Mije. Nisam uspio pronaći nešto više o njegovim potomcima, može biti da muških nije imao ili se pak vratio u Kočerin! Sljedeći zapis o rakitskim Sabljama je iz 1838.godine , kada se Ilka Sabljo udala za Ivana Milićevića iz Pidriša kod Uskoplja. Ivan je zasigurno bio potomak iz Rakitna odseljenih Milićevića. Druga loza Sabalja (prema predaji oni su rod sa Barićima), su Matišići ili Buljubašići. Njihov začetnik  Mate - Matiša je oko 1875.godine doselio u Rakitno s ocem Tomom i stricem Križanom. Oni su i prije svog stalnog nastanjenja prolazili kroz Rakitno, goneć svoja stada na Svinjaču, gdje su imali svoje staje. Njih danas nema u Rakitnu, raselili se po Slavoniji. Treća grana Sabalja su Barići, nadimak dobili po svom začetniku Bariši – Bari On je rođen oko 1860. godine i za sve njegove potomke se koristi zajednički nadimak Barići. Danas su to Anđelkovići, Juraš- Gudeljušići i Dakići. Mišljenja sam da su djedovi Mije, Mate i Bariše Sabljo , začetnika rakitskih Sabalja , bili istog krvnog podrijetla i da su svi od Sabljića s Kočerina. Teorija da su Sablje u Rakitno došle iz Rame “ne drži vodu“. Sami Sablje koji žive u ramskom selu Ripci kažu da su njihovi preci od Baćaka iz Duvna a neki tvrde da im je pradid došao iz Rakitna. Oko 1890.godine u Podgrađe kod Uskoplja je odselio jedan Sabljo iz Rakitna i tamo danas ima par njegovih potomaka. U Sovićima kod Gruda žive tri obitelji sa prezimenom Sablje ali oni nemaju veze sa rakitskim Sabljama. U Rakitnu većina Sabalja živi u selu Zaglavica i jedan dio na Kosama – Jelivode. Najveća kolonija Sabalja izvan Rakitna je u švicarskom gradiću Buchsu i njegovoj okolici. Tamo ih zasad ima 10 obitelji s tendencijom rasta. Potomaka rakitskih Sabalja ima još i u Njemačkoj, Kanadi, Australiji te Mostaru, Đakovu, Gašincima, Osijeku, Čepinu,  Trogiru,  Zagrebu i okolici.

Soldo

Starina  Solda (Soldića) je zapadna Hercegovina, spadaju među najbrojnije rodove i različitog su krvnog podrijetla, možemo ih svrstati u četiri grane:

• Solde iz Britvice pokraj Š.Brijega nastali su od roda Perkovića
• iz Crnih Lokava, postali su od Grbešića
• u Brotnju (Ograđenik, Međugorje, Služanj), danas prostor općine Čitluk, starinom su Pranjići iz Ograđenika
• četvrta grana roda Solda, koji su krajem 17. stoljeća odselili u  od Turaka   oslobođenu Cetinsku krajinu, nepoznata su podrijetla.

U popisu bosansko-hercegovačkih katolika 1741. godine biskup fra Pavao Dragićević na rakitskom području nije zabilježio ni jedno domaćinstvo s prezimenom Soldo (Soldić), ali je u Kočerinu zatekao 10-članu obitelj Petra Grubišića.  U popisu biskupa iz 1768. godine uvrštena je 15-člana obitelj Šimuna Soldića u Kočerinu. Iz Matičnih knjiga uskopaljskih župa moguće je iščitati nešto više o našim Soldama. Na nekoliko mjesta se spominju Ante Perković Soldo ( rođ. 1784 u Rakitnu) te Ivan Perković Soldo (rođ. 1820 u Rakitnu). Dakle, obadvojica su doselili iz Rakitna  sa dvojnim prezimenom a njihovo prvo prezime (Perković) nam jasno govori da su oni od starog britvičkog roda Perkovića. U prilog tome svjedoči i zapis iz 1832 god. Te godine  u Rakitnu je vjenčan  Bartol , sin Jakova Solde iz Britvice. Mladenka je bila Filipa Vukoja. Nije isključeno da jedan dio rakitskih Solda potječe i od starog roda Grbešića. Danas u Rakitnu Solde žive u Zagradini, Blaškićima,Dupovcima  Zaušlju i Poklečanima. Njihovi nadimci su : Pilešić, Jozić, Tonkić, Jurić, Jusić, Kulić, Čović, Zelić, Krteljević, Sojdić, Antukić, Šitić.

Srebrović

Prezime je nastalo krajem 19.stoljeća, kada je jedan od Pipunića svoj nadimak počeo koristiti kao prezime. Tada je on iz sela Zagradina preselio u Perke, gdje i danas žive. Iz postojećih matica vidljivo je da su 1873/84. godine od Pipunića nastali Lucovići i Srebrovići. Do te godine su oni bili jedna te ista loza.  Po narodnom predanju prezime su dobili po svome pretku  koji je  bio «pošten i dobar ko srebro» pa su se tako prozvali  Srebrovićima.

Po popisu iz 1743. godine biskup Dragićević zatekao je u Buhovu jednu 13-članu obitelj Mije Screbre(Srebro ili Škrebro), dok u Rakitnu i drugim mjestima Srebre/Srebrovići nisu zabilježeni. U popisu iz 1768 više ih nije bilo u Buhovu niti na širem širokobriješkom području, a nema ih ni danas. Prvi spomen na Srebroviće u matičnim knjigama Rakitna datira iz 1874. godine. U Sutini su danas samo dvije obitelji Srebrovića. Žive još na području Posušja, Zagreba, Požege i u Kanadi.

Šarić

Prema narodnim predanjima Šarići dolaze iz Drežnice. Većina ih danas živi u Sutini, u zaseoku Šarića Dolac. Imaju nadimke  Ćurdušić, Džorić, Durešović, Gabrić, Ladanušić, Lukanović, Jurić, Maričić, Milanović, Tace, Šudić, Šokalj, Matić, Perić, Asić i Džanić. U Vrpolju žive Šarići sa nadimcima Juranović , Čukinović i Glavarovi. Sve donedavno je postojala teorija po kojoj bi  Šarići bili podrijetlom od Miletića ali za nju nema nikakvih dokaza. Šarići u Drežnici su starosjedioci jer su već 1741. godine bili zapisani u prvom popisu. Prema biskupskom izvještaju 1741. godine Šarića nije bilo u Rakitnu, dok  je u Drežnici je zapisana obitelj Nikole Šarića sa pet odraslih i troje djece. U to vrijeme Šarići su zabilježeni na livanjskom, širem travničkom i kupreškom području.  Iako imaju isto prezime oni nisu istog krvnog podrijetla, dakle nemaju veze sa rakitskim odnosno drežanjskim Šarićima. Godine 1768 Šarići nisu zabilježeni u Rakitnu ali je u Drežnici  upisana obitelj Mije Šarića sa četiri odrasle osobe i dvoje djece. U to vrijeme niti na širem hercegovačkom području nisu zabilježeni Šarići. Prisustvo rakitskih Šarića se može pratiti na osnovu arhivskih podataka župe Seonica sve od devetnestog stoljeća. Tako je 1824. godine u knjizi vjenčanih upisan Jure Šarić kao svjedok iz Rakitna. 26.02.1840. godine upisano je vjenčanje Stipe, sina pok. Nike Šarića. U rakitskoj monografiji ima širi opis jedne Šarića loze.

Tokić

Najstariji pisani zapisi o Tokićima su iz mletačkog katastra iz daleke 1694.godine, kada je  na mletačko područje stiglo  oko pet tisuća ljudi iz Hercegovine. Predvodili su ih narodni vođe i glavari. Jedan od glavara bio je   Mijo Tokić iz Goranaca. Iz Rakitna su  1698.  na mletački teritorij došli i smjestili se ispod tvrđave Čačvine u Vedrinama kod Trilja:  Toma Tokić, Luka Tokić, Antun Tokić, Božo Tokić,  Mate Tokić i Ivan Tokić . Ponovno nakon oslobođenja Imotske krajine, 1718. godine, i uspostavljanja nove granice, katolici prelaze na mletačko područje. Tada su braća Petar i Šimun Tokić pristigli iz Rakitna i nastanili se sa svojim obiteljima u Biorinama, selu između Imotskog i Trilja. U Rakitno, kao dobro zaklonjeno planinsko mjesto, kako je dr. Draganović zaključio, Tokići se kao i ostali  vraćaju prije negoli u Duvno i ostale krajeve. Odavde će se kao i iz drugih dijelova duvanjske župe revitalizirati područja  Rame, Kupresa i Uskoplja. Dio gotovo svih većih obitelji Rakitna, pa tako i Tokići, seli prema Rami, Uskoplju, Duvnu,  Kupresu, srednjoj Bosni i Posavini.  Biskup fra Pavao Dragićević je prilikom vizitacije župa, 5.11. 1741. bio u Rakitnu, gdje je u jednom groblju slavio svetu misu i podijelio sakrament sv. krizme 21 osobi. Tom prilikom krizmani su Lovro, Ružica, Ana i Mate Tokić. Prema popisu katoličkog pučanstva Bosne i Hercegovine iz  1741. godine Tokića je bilo samo u Rakitnu. Tu su živjele obitelji : Križana Tokića s 23 člana i Mije Tokića sa 20 članova. U razdoblju 1750 -1758. na području Rakitna don Anton Ljubosović je krstio osmero malih Tokića (Grgo, Ivanica, Vid,Ruža, Kata, Toma, Ivan, Božica). Od odraslih Tokića često se kao kumovi navode: Josip, Božo, Gašpar, Stipan, Marko, Jure, Lucija i Jakov. Prema izvještaju biskupa Bogdanovića 1768.godine u Rakitnu su bile tri Tokića obitelji : Jurina sa 30 , Matina sa 10 i Andrijina sa 11 članova. U  maticama župe Uskoplje prvi put je zapisano prezime Tokić kao rakitsko 1778. godine, a 1784. se navodi da je iz Duvna. I u matičnim knjigama krštenih i vjenčanih župe Fojnice susrećemo Tokiće iz Rakitna, prvi put 1788. U devetnaestom stoljeću Tokići sele i prema jugu (na Žuranj kod Čitluka doselio je 1815. Stipan Tokić iz Rakitna, a u Mostar Ilija, sin Jure Tokića iz Rakitna 1874). U  20. stoljeću rakitski Tokići doseljavaju u mjesta oko Dervente, Pleternice, Slavonskog Broda, Đakova, Osijeka, Pule i Zagreba. Ima ih i po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Australiji pa čak i na prestižnom američkom sveučilištu Cambridge.

Nadimci rakitskih Tokića su: Žmerić, Šiljegović, Soldatović, Karlović, Micini, Mačković, Mušić, Papić, Čutura, Galini, Čupušić, Božarić, Kosić, Vranjković, Makić, Lacanović, Lentić, Colić, Jerkić, Ćantić, Piškušić i Jozanović.

Tomić

U Rakitnu  imaju samo dvije obitelji Tomića. Žive u zaselku Jelica u Vrpolju. O prezimenu Tomić postoje razni zapisi, neki sežu u daleku prošlost. U zapisima iz kandijskog rata (1645-1669) fra Andrija Kačić Miošić spominje serdara Stjepana Tomića. U Cetinskoj krajini, u Glavicama kod Sinja, je 1689.godine doseljenicima na području mletačke Dalmacije, Ivanu i Mati Tomiću dodijeljeno  14 kanapa zemlje. Na području Tomislavgrada odnosno sela Brišnik postoje zapisi iz 17.stoljeća o poznatom hajduku Mijatu Tomiću. Prema popisu iz 1743. godine u Drinovcima kod Gruda su bile tri obitelji Tomića sa 29 članova  i jedna četveročlana obitelj u Gorancima. Iako ih nema puno svi Tomići nisu istog krvnog podrijetla.

1741/42. godine Tomići nisu zatečeni u Rakitnu a niti u popisu biskupa Bogdanovića 1768. godine. Međutim, na Kupresu je u to vrijeme popisana obitelj Ivana Tomića sa 10 odraslih članova. U Vinjanima kod Imotskog  je 25.11.1850. godine zabilježen Ivan Tomić “od Posušja“ kao svjedok na vjenčanju.

U matičnim knjigama župe Rakitno Tomići se upisuju od 1878. godine. U monografiji Rakitna, objavljenoj 2012. godine, detaljno je opisan rodoslov rakitskih Tomića, pa ću jedan dio  i preuzeti i iznijeti podatke samo za starije generacije. Tako je Jozo Tomić, rođen 1851. godine u Poganoj Vlaki, od oca Vale i majke Ive rođene Jurčić došao u Rakitno i oženio se Lucom, rođenom Tokić iz Jelice. Jozo i Luca imali su pet sinova: Franjo r.1879, Ivan r.1881, Mate r.1885, Stipe r.1887 i Jure r.1890. godine. Jozo je živio do 1896. godine i pokopan je u Rakitnu.

• Franjo se oženio  Filomenom rođ. Ćurdo imali su tri sina; Ivana, Peru i Slavka. Franjo je umro 1951.god, pokopan u Rakitnu
• Ivan se oženio  Lucom rođ. Rezo, imali su jednog sina Mirka. Ivan je poginuo u Rusiji za vrijeme Drugog svjetskog rata.
• Mate se oženio  Ljubicom rođ. Ćavar, pošto je ona umrla drugi put se ženi nekom Dalmatinkom ali nisu imali djece. Umro je i pokopan u Visokom.
• Stipe nije imao muške djece, umro je i pokopan u Rakitnu
• Jure se oženio Matijom rođ.Šarić, imali su pet sinova: Grgu, Stanka i Jozu koji su umrli kao djeca, te drugoga Grgu (ubili ga partizani na Vučipolju 1944. godine) i Gabru. Jure je umro 1964. i pokopan je u Rakitnu.

Potomci rakitskih Tomića  su se raseljavali pa ih danas ima u Đakovu, Njemačkoj, Mostaru, Posušju, Švicarskoj i Zagrebu.

Topić

Topići iz Rakitna žive u zaselcima Topići/Sutina i jedna obitelj u Mukinjama/Vrpolje.  Nastariji zapis o nekom Topiću  nađen je na drniškom području. U njemu piše da je 14. siječnja 1696. godine,  opći providur D. Dolfin dao  Ivanu Topiću iz Drniša 40 kanapa zemlje. Kako je riječ o tipičnom nadimačkom prezimenu, Topići su različita krvnog podrijetla. Tako imamo granu Topića sa Drniško-Mućkog područja odakle je bio poznati hrvatski skupljač i darovatelj umjetnina Ante Topić Mimara, te Topiće na području Imotske krajine(biokovska grana) i vinjanske Topiće hercegovačka grana. Biokovski Topići nastali su od stare bosanske plemićke obitelji Bakića, koja se zove i Banjak, čiji su pripadnici nakon što su Turci 1482. godine zauzeli  Hercegovinu prebjegli iz mjesta Banj Dolac (istočna Hercegovina) u Zabiokovlje.

Na Herceg-bosanskom području Topići žive u: Lisama, Oklaju, Buhovu (Široki Brig), Buni pokraj Mostara, Rakitnu, Podhum (Konjic), u Rami, Kupresu, Livnu, Uskoplju i Bugojnu. Sa ovih prostora postoje zapisi o Topićima iz kojih se nemože sa sigurnošću ustvrdit točna matica Topića. Pa tako su u popisu biskupa Dragičevića 1741/42. godine Topići zabilježeni; u Gorici 11-člana obitelji Grgura i 12-člana obitelj Cvitana Topića, na Ciganskom Brdu pokraj Širokog zabilježena je 10-člana obitelj Abrahama Topića, u Viru pokraj Posušja 12-člana obitelj Mate Tope, u Rakitnu 12-člana obitelj Andrije Topića. Ovome treba dodati i tadašnje  tri livanjske i jednu kuprešku obitelj s kraćim oblikom prezimena (Topo), te jednu livanjsku obitelj s njihovim dužim oblikom prezimena (Topić). U maticama župe Vinjani, Topići se prvi put pojavljuju tek 8. siječnja 1758. godine, kada je upisano vjenčanje Mate Topića iz Vinjana, dok je prvo krštenje u vinjanskih Topića zabilježeno 8. listopada 1774. godine. Međutim u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića na ovim prostorima vidimo da se Topići u nekim mjestima pojavljuju a u nekima nestaju. Tako je u tome popisu 1768.godine tajnik biskupa Bogdanovića zabilježio Topiće; u Buhovu, prvi put se javlja 4-člana obitelj Šimuna Topića, u Lisama pokraj Širokog Brijeg pojavljuje se Abraham Topić sa 13-članom obitelji(preselio sa Ciganskog Brda), a u Oklaju najvjerojatnije njegov sin Gabrijel sa 6-članom obitelji, u Gorici biskup ne zatiče više mnogobrojnu obitelj Grgura i Cvitana Topića ali zato se pojavljuju u Vinjanima. U Rakitnu također u to vrijeme  nema Topića. Iz svih ovih zapisa teško je sa sigurnošću utvrditi gdje je bila matica Topića. V. Palavestra u svojim istraživanjima smaatra da su rakitski Topići najvjerojatnije doselili sa područja Vinjana, kao i neki drugi rodovi.

Prisustvo Topića u Rakitnu može se pratiti na osnovu arhiviranih knjiga župe Seonica već od 1822.godine. Tako je 19.2.1822. godine u  matičnoj knjizi vjenčanih upisana ženidba Jakova Topića. Od osnutka župe Rakitno pa do danas ovo prezime se često može naći u rakitskim  maticama. Danas većinom žive u istoimenom zaselku Topići u Sutini i jedna obitelj u Mukinjama sa sljedećim nadimcima: Antićevići,Dujići,Đukići, Ilkići,Kovačevi, Markanovići, Nikišići,Talići, Šiškići, Šegini u Mukinjama nemaju nadimak.

Vukoja

O doseljavanju Vukoja u rakitsko selo Korita postoje dvije teorije: prva kaže da su doselili iz Ljubotića (okolica Širokog Brijega) a druga da su iz Medovića kod Gruda. Da bi ova prva mogla biti ispravna ukazuju nam popis iz 1743. godine i rodovska predaja, koja se prenosila s koljena na koljeno, a nju potvrđuju i zapisi iz matičnih knjiga. Vukojama su Korita  dugo vremena služila kao ispasište za stoku pa je Ivan Vukoja Zele vidio mogućnost za trajno naseljavanje. Sve do oko 1780. Oni bi u Koritima boravili samo ljeti a zimi se vraćali u svoju maticu selo Ljubotiće. Da su Ivanovi sinovi, unuci i praunuci imali brojne obitelji sa puno muške djece pokazuje svjedočanstvo don Bože Vukoje, jednog od potomaka. U svojoj knjizi  “Hrvat žive vatre“, izašla 1999 godine, on navodi sljedeće: “Moj otac Mijo (praunuk Ivana zvanog Zele) i majka Lucija r.Perko vjenčali su se u Rakitnu 1901. godine. Mijina obitelj sa dvanaestero djece seli 1926. u Prnjavor kod Banja Luke. Nakon Drugog svjetskog rata jedan dio ove velike obitelji se skrasio oko Dervente a drugi dio prelazi preko Save“. Najveći dio rakitskih Vukoja danas živi u Požeštini (Pleternica, Kutjevo) te u Soljanima kod Županje. Ima ih i u Zagrebu, Osijeku i u okolnim mjestima.

Od Mijine rodbine u Koritima su ostala tri brata (Filip r.1880,  Bože r.1883  i  Lazar r. 1897) , a od ove trojice zasigurno ima dosta nasljednika. I sve ostale Vukoje na području Rakitna žive u Koritima osim jedne obitelji koja se prije 25 godina skrasila u Zaglavici. Njihovi nadimci su: Kamić, Lastvić, Martinčović, Marulović, Ikešić, Copić, Viktorović, Agić, Zukić, Boškanović, Grgić, Šarušić, Antukić. Pojedini članovi iz ovih obitelji danas žive u Posušju, Širokom Brijegu, Mostaru, Njemačkoj, Austriji, Americi i u Australiji .

Zlomislić

O postanku i doseljavanju rakitskih Zlomislića razvile su se dvije različite teorije. Prva je, da su oni nastali od starog crnačkog roda Vuletića, a druga da su doselili s Bune kod Mostara. Za ovu prvu imamo više argumenata koji ukazuju na mogućnost da bi Zlomislići mogli biti upravo od Vuletića iz sela Crnča pokraj Širokog Briga. Danas Vuletića tu nema, ali spomen o njima ostao je u toponimu Vuletića greblje u Crnču, kao i u tri nova roda, koja su nastala od Vuletića (Rezo, Zeljko i Zlomislići). Prvi spomen o Vuletićima u Crnču je od 8. kolovoza 1735. godine, kada je u sklopu svog pastirskog pohoda u Crnač stigao makarski biskup Stjepan Blašković i "naredio da se ondje podigne oltar pod orahom i proslavio svetu misu“. Prenoćio je u jednoj kolibici, opletenoj plotom zelenih grana i pokrivenoj sa četiri gunja, a domaćin mu je bio Šimun Vuletić. Isti taj Šimun će se naći i na popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741.godine kao glavar 30-člane obiteljske zadruge. Tada je u Crnču svoj dom imala i 9-člana obitelj Ivana Vuletića, a u Bilom Polju pokraj Mostara prebivalište je imala 13-člana obitelj Marka Vuletića. Jedna loza brojnog i žilavog starog plemena Vuletića u Crnču dobila je već prije 1741. nadimak Zlomislić i te godine je biskup Dragičević zatekao  njihovu 9- članu obitelj. Godine 1768. u Crnču su narasli na četiri obitelji sa ukupno 37 članova. U Rakitnu se po prvi put spominju 1824. godine (vjenčan Ivan Zlomislić). Tek od 1850. pa nadalje Zlomislići se češće spominju u rakitskim maticama. Danas žive u Donjoj Sutini i Vlašanima sa slijedećim nadimcima : Bajić, Apelović, Vilić, Đonić, Vekčovi, Markovići, Rokić, Žuljić, Đumanović, Paškini, Matini, Grgići. Njihovih potomaka ima u Slavoniji, Zagrebu, Bjelovaru, Njemačkoj, Kanadi, Švicarskoj i Australiji.