Hodočasnici iz dviju rakitskih župa pošli su na svoje novo hodočašće iz Rakitna sat poslije ponoći, 1. travnja 2019. Njihovi voditelji, don Marko Šutalo i don Slaven Ćorić, najprije su se zajednički pomolili za sretan put, polazak, odlazak i povratak po zagovoru bl. Alojzija Stepinca, ako Bog da uskoro i sveca, kojemu se i hodočastilo, te usrdno utjecalo u zagovor kod našega dobroga Boga.
Najprije su stigli u Krašić, rodno mjesto Blaženikovo, u kojem je proveo zadnje godine svoga uzničkoga života. U Krašiću su slavili svetu Misu koja je izvor i vrhunac našega kršćanskoga i vjerničkoga života, te je srce života i kod kuće i na hodočašću, zapravo svugdje u našem životu i djelovanju. Propovijedao je don Slaven, ujedno čitajući i komentirajući duhovnu oporuku kardinala Stepinca napisanu u Krašiću 28. svibnja 1957. Ovdje donosimo samo jedan odlomak, koji može biti poticajom za razmišljanje svakome, a napose vjerniku.
U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi, koji iako su bili ništava manjina (kad ovo pišem, niti dva posto), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli, da istrijebe ime Božje iz vaših duša, i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga. Htjeti biti sretan bez Boga, znači graditi babilonski toranj, čija je gradnja svršila za graditelje pometnjom jezika i rasapom širom svijeta. Tako će sasvim sigurno biti i ubuduće! Svaki pokušaj, izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači započeti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani (op. S. Ć.: članovi biskupije, dijeceze), ono, što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku: “Stojte čvrsto u Gospodinu!“ (Fil 4,1). Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.
Nakon slavlja svete Mise i osobne molitve obišli su crkvu, u kojoj je slavio Boga, predvodio misna slavlja i molio se sam bl. Alojzije. Tu je i propovijedao za vrijeme svetih Misa i ispovijedao vjernike. Zanimljivo je spomenuti da je u toj crkvi i njegov grob (naravno prazan, jer je unatoč svemu pokopan u zagrebačkoj katedrali), koji mu je tu pripremljen, ali komunističke vlasti nisu dale da se tu sahrani jer su se bojali da se od Krašića ne bi stvorilo novo svetište. Obišli su njegove prostorije u kojima je živio, a to su dvije male skromne sobice – radna i spavaća, u kojoj je i umro 10. veljače 1960. Koji je to neopisivi osjećaj vjere u prisutnosti ovoga Svečeva blagoslovljenoga prostora!
Nakon Stepinčeva Krašića došli su u Zagreb, koji je također Stepinčev jer on čeka uskrsnuće u svojoj katedrali. Smjestili su se na Kaptolu u Pastoralnom institutu. Najprije je bio pohod Presvetome u katedrali i molitva na grobu bl. Alojzija. Poslije toga uslijedilo je razgledanje Gornjega grada počevši od Trga bana Jeličića, Kamenitih vrata, Griča, crkva sv. Katarine, crkve sv. Marka i drugih znamenitosti. Imali su dovoljno vremena, jer su imali prenoćište u Zagrebu.
Sutradan nakon doručka uputili su se prema Mirogoju i posjetili grob prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, gdje su upalili svijeće i pomolili se za njega kao i sve ostale hrvatske velikane koji počivaju u tome groblju. Ostat će im u neizbrisivoj uspomeni grobovi i grobnice naših velikih hrvatskih likova koji su zadužili svoj narod da uvijek ostane vjeran svojim narodnosnim i vjerskim korijenima.
Poslije razgledanja mirogojskoga groblja uputili su se prema Ludbregu, svetištu Predragocjene Krvi Isusove. Stigavši u to prelijepo mjesto, posjetili su čuvenu crkvu gdje se čuvaju relikvije Krvi Kristove. Tu su slavili svetu Misu. Nakon toga obišli su novosagrađeno svetište Krvi Kristove, što je ostvareni zavjet Hrvatskoga sabora.
Predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Baatthyany 1411. god. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe: “Ovo je tijelo moje…” i “Ovo je krv moja…”, u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašteni svećenik je brzo završio svetu Misu. Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, brižno skrio i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao je na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva.
Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj svima vidljivi znak Božje moćne prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
Papa Julije II. izdao je dva pisma, kojima je ustvari otpočela službena istraga ovoga događaja, a njegov nasljednik na Petrovoj stolici papa Leon X. konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu s Krvlju vratio je u Ludbreg i o svemu 19. ožujka 1513. izdao novu bulu, tj. papinsko pismo, u kojem nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovim papinskim pismom, čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu, i službeno je utemeljeno Ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.
Nadbiskup bl. Alojzije Stepinac je održao čuvenu propovijed na blagdan Krista Kralja u prvostolnoj crkvi prigodom zavjeta Zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu 29. listopada 1944., a potom je položio u ime svoje i svih vjernika zavjet. Iz propovijedi, koja je čitana za vrijeme hodočasničke Mise u Ludbregu, donosimo ovaj odlomak.
Sve je to razlog, da smo odlučili potražiti sredstvo, koje bi anđela smrti zaustavilo na njegovu pohodu kroz našu dragu domovinu. A to je, dragi moji vjernici, Presveta Krv Gospodina našega Isusa Krista i zagovor Presvete Bogorodice. Odlučili smo se na jedan zavjet, da umilostivimo Božju pravdu, da bi nas poštedila od daljnjeg razaranja i uništavanja i da bi se naš narod iskreno vratio k Bogu, bez kojega bi bio osuđen na propast… Svemogući vječni Bože, oprosti nam po zagovoru svetoga i bezgrješnoga Srca Majke Božje naše grijehe i kazne, koje za njih zaslužujemo, iskaži nam svoje milosrđe i odvrati od nas nevolje, koje nas biju. Sačuvaj nas i naš narod od teških nevolja i propasti, a mi Ti se zato obvezujemo i zavjetujemo: 1. da ćemo svom dušom i svim sredstvima poraditi oko toga, da se ostvari neostvareni do sada zaključak Hrvatskog sabora, u Varaždinu godine 1739., da će sagraditi kapelicu predragocijene krvi Kristove u Ludbregu na spomen i promicanje štovanja predragocjene Krvi Kristove prolivene na križu za naše spasenje a za koji je zaključak Hrvatskom saboru dao poticaj čudesni događaj, koji se – kako se pobožno drži – zbio poslije podizanja u sv. Misi u Ludbregu godine 1411. (Ovo je izvršio Hrvatski sabor od 1993. do 1996. god.).
Po završetku ugodnoga i molitvenoga obilaska Ludbrega nastavili su ovi hrvatski hercegovački hodočasnici svoj put prema Nacionalnom svetištu u Mariju Bistrici. Došavši u to naše živopisno Svetište Majke Božje Gospe Bistričke, koju slavimo 13. srpnja, uslijedio je najprije smještaj u hotelu Kaj u Mariji Bistrici. No, spavanje je uslijedilo poslije obavljene pobožnosti Križnog puta na Kalvariji u tome Svetištu. Blaženo spavanje u srcu duhovne Hrvatske i pod zaštitom Sveca Mučenika!
Sutradan ujutro slavljena je sveta Misa u bistričkoj bazilici. Nakane su vrlo široke i sveobuhvatne kako za naš hrvatski narod, tako i za sve narode ovoga svijeta, napose za one koji su u teškome ratnom nemiru i mnogim sličnim nevoljama…, koji su imali svoje Križne puteve i duboke Jazovke.
U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili se, te od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroza svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju 1684. god., otkada i počinju hodočašća u ovo Svetište. Marijin kip od drveta izradio je nepoznati pučki majstor, koji je visok 112 cm i crne je boje. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice.
Današnju crkvu je papa Pio XI 1923. god. proglasio bazilikom. Svjesni važnosti i veličine svetišta, crkvene vlasti su ga 1953. god. proglasile Nacionalnim marijanskim svetištem. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je Gospin kip i Isusa uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca okrunio zlatnom krunom i Majku Božju nazvao Kraljicom Hrvata. Sada donosimo propovijed bl. Alojzija prigodom zagrebačkog hodočašća u Mariju Bistricu 11. srpnja 1942.
Pođite u arkade ove starodrevne bazilike Majke Božje Bistričke. Kad bi one priproste slike mogle progovoriti, one bi vam najbolje znale reći, koliko je Majka Božja otrla ovdje suza s očiju bijednih i nevoljnih, koliko je boli utažila u srcima, kolikim pomogla u svakovrsnim nevoljama. I kad bi se prolistale župne knjige bistričkih čudesa, što god nevjerni svijet o njima sudio, jedno je sigurno, a to je, da su nebrojena srca našla svoje olakšanje i utjehu ovdje, kad je više nigdje nisu mogla naći.
Uvjeren sam da i u vašim srcima gori vjera i ufanje u zagovor Majke Božje, jer inače ne biste sigurno došli ovamo. Svaki od nas ima mnogo toga na srcu, što ga tišti. Ako želite da nađete uslišanje, onda valja moliti onim redom, kojim nas je učio Isus Krist, a kojim nas zajedno uči Majka Božja. Koji je to red? Mnogi najprije mole da se oslobode bolesti, da se poveća imetak, da im se sin sretno vrati iz tuđine, da im se kći dobro uda i sl. To su međutim sve zemaljske želje i potrebe. Isus Krist nas je drukčije učio. On govori: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati!“ (Mt 6, 33 ). Zato naše prve molitve Majci Božjoj moraju smjerati na to da svi skupa postanemo bolji. Da se istrijebi sramotna kletva u našem narodu, a poštujemo sveto Ime Boga Stvoritelja. Da nedjeljom i blagdanima marljivo idemo k Svetoj Misi i kršćanskom nauku.
Nakon slavlja Mise u Svetištu, obilazili su ovi hodočasnici iz Rakitskoga kraja ovo naše drago Svetište, što nisu mogli činiti samo onako prohodeći pokraj njegovih svetinja i razgledajući ih, nego su se i molili Bogu po zagovoru Majke naše Marije, predrage Gospe Bistričke. Molili su se upravo onako kako ih je svojom propovijeđu, koju je pročitao i projasnio don Slaven, poučio i naš blagopokojni kardinal Stepinac, naš blaženik i, ako Bog da, uskoro i naš svetac i svetac cijele Katoličke Crkve.
U ovakvom duhovnom raspoloženju i s molitvama u srcu i umu zatekao ih je i polazak prema svome dragom domu u voljenoj Hercegovinu, koju je pohodio i Stepinac, napose 1942. god. kada je bio reditelj novoga biskupa dr. Petra Čule u Mostaru, i zavolio kako zemlju tako i ljude u njoj. Njihov oproštaj s Marijom Bistricom i Marijom Gospom našom dragom bio je u duhovnoj tišini i molitvi. Putovanje ih je vodilo preko Zagreba Lijepo našom sve do Zadra, gdje su pohodili katedralu sv. Stošije, u kojoj misna slavlja na velike svetkovine i blagdane predvodi biskup Želimir Puljić, sin naše Hercegovine. Osjetili su ljepotu toga grada u užoj gradskoj jezgri, a napose na kamenim morskim orguljama na uzmorju, te uputili su pozdrav suncu i onome vječnome Suncu koje obasjava tamu našega svijeta i svih nas hodočasnika i molitelja, a to je Isus Krist. Nastavak je uslijedio s molitvom Krunice i drugih molitava s kojima su stigli do svoga i našega dragoga Rakitna, gdje je ta tri dana pastirski bdio nad vjerničkim stadom naših dviju župa naš dobri fra Marinko Leko, kojega smo se sjetili u svojim molitvama i slavljima Misa, kao i svih naših vjernika.
Izvor: posusje.net / don Slaven Ćorić